Duhovne večeri ponedjeljkom 3

Nastavljajući govor o sakramentima spasenja, na trećoj duhovnoj večeri ove korizme, u ponedjeljak 20. ožujka 2017. bio je govor o sakramentu bolesničkog pomazanja.

Zanimljiv i poticajan govor o tome sakramentu koji je još uvijek krivo shvaćan, govorio je o. Antonio Mario Čirko, karmelićanin, župnik župe Uznesenja BDM na nebo, u Remetama u Zagrebu.

Vrlo je poražavajuća činjenica, osobito ovdje u Somboru, da velik broj vjernika umire bez ovog ozdravljujućeg sakramenta, samo zato što misle da je svećenik u kući znak da je smrt na vratima. On se podjeljuje bolesnima, kao što ćete moći pročitati u tekstu iz Katekizma katoličke Crkve koji slijedi nakon fotografija, a ne onima kojima je “duša na jeziku” ili je osoba već mrtva.

BOLESNIČKO POMAZANJE

1499 “Svetim pomazanjem bolesnikâ i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpečem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega Naroda”.

 

  1. Temelji ovog sakramenta u naumu spasenja

 

BOLEST U LJUDSKOM ŽIVOTU

1500 Bolest i patnja vazda su se brojili među najteža pitanja koja stavljaju na kušnju ljudski život. U bolesti čovjek doživljuje svoju nemoć, svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazreti smrt.

1501 Bolest može čovjeka dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, kadšto čak do očaja i pobune protiv Boga. Ali može ga dovesti i do veće zrelosti, pomoći mu da u svom životu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što jest bitno. Bolest čovjeka vrlo često izazove da Boga traži i da mu se vrati.

 

BOLESNIK PRED BOGOM

1502 Starozavjetni čovjek svoju bolest živi pred Bogom: zbog bolesti pred Boga izlijeva svoju tužaljku i od njega, gospodara života i smrti, moli ozdravljenje. Bolest postaje put obraćenja, a Božje oproštenje početak je ozdravljenja. Izrael iskustveno doživljava da je bolest tajnovito povezana uz grijeh i zlo, a da vjernost Bogu, u skladu sa zakonom, vraća život: “Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje” (Izl 15,26). Prorok naslućuje da trpljenje može imati otkupiteljsku vrijednost i za grijehe drugih. Napokon Izaija naviješta da će za Sion nastupiti vrijeme kad će Gospodin oprostiti svaku krivnju i izliječiti svaku bolest.

 

KRIST – LIJEČNIK

1503 Kristovo suosjećanje s bolesnima i njegova brojna iscjeljenja svakovrsnih bolesnika očit su znak da je “Bog pohodio narod svoj” (Lk 7,16) i da se približilo Kraljevstvo Božje. Ali Isus ima vlast ne samo liječiti već i grijeh opraštati: on je došao izliječiti čitavoga čovjeka, dušu i tijelo. Isus je liječnik koga bolesnici trebaju. Njegovo suosjećanje sa svima koji trpe ide tako daleko da se s njima poistovjećuje: “oboljeh i pohodili ste me” (Mt 25,36). Isusova posve osobita ljubav prema bolesnima nije kroz vjekove prestala kršćane poticati na posebnu brigu prema svima koji trpe na tijelu i duši. Ta je briga uzrok neumornih napora da im se olakšaju muke.

1504 Isus često od bolesnika zahtijeva vjeru. Pri liječenju se pak služi znakovima: pljuvačkom i polaganjem ruku, kalom i umivanjem. Bolesnici nastoje dotaknuti Isusa “jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala” (Lk 6,19). Tako nas Krist, u svojim sakramentima, nastavlja “doticati” da nas izliječi.

1505 Potresen tolikim patnjama, Isus ne samo dopušta bolesnicima da ga dotiču, već njihove nevolje uzima na se: “On slabosti naše uze i boli ponese” (Mt 8,17). Isus nije izliječio sve bolesne. Njegova su iscjeljenja bila znak dolaska Kraljevstva Božjega. Nagovješćivala su korjenitije ozdravljenje: pobjedu nad grijehom i smrti kroz njegov Vazam. Krist je na križ ponio sve breme našega zla te oduzeo “grijeh svijeta” (Iv 1,29), kojemu je bolest posljedica: Isus je svojom mukom i smrću na križu dao patnji novi smisao: patnja nas odsada može suoblikovati njemu i sjedinjavati s njegovom otkupiteljskom mukom.

 

“BOLESNE LIJEČITE …”

1506 Krist je pozvao učenike da idu za njim uzimajući svoj križ. Slijedeći ga, drugim su očima počeli gledati bolest i bolesnike. Isus je učenike pridružio svome siromaštvu i služenju. Učinio ih je dionicima svojeg suosjećanja i iscjeliteljskog poslanja: “Otišavši, propovijedali su obraćenje; izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali” (Mk 6,12-13).

1507 Uskrsli Gospodin ponavlja to poslanje (“U ime će moje… na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro” Mk 16,17-18) potvrđujući ga znakovima koje Crkva čini zazivajući njegovo ime. Ti znakovi na poseban način pokazuju da je Isus doista “Bog koji spasava”.

1508 Duh Sveti nekima daje poseban dar ozdravljanja da se preko njih očituje milost Uskrsloga. Međutim, i najžarče molitve ne postižu uvijek ozdravljenje od svih bolesti. Tako sveti Pavao mora od Gospodina naučiti: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9) i da podnošenje patnji može biti osmišljeno time što “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, Crkvu” (Kol 1,25).

1509 “Bolesne liječite!” (Mt 10,8). Tu je zadaću Crkva primila od Gospodina i trudi se da je izvrši brigom za bolesne i zagovornom molitvom kojom ih prati. Crkva vjeruje u oživljujuću prisutnost Krista, koji je liječnik dušâ i tijelâ. Ta je prisutnost posebno djelotvorna u sakramentima, a najosobitije u euharistiji, kruhu koji daje život vječni; na povezanost ovoga kruha s tjelesnim zdravljem upućuje sveti Pavao.

1510 Apostolska Crkva, međutim, poznaje i poseban obred za bolesnike, o čemu svjedoći sveti Jakov: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,14-15). Predaja je u tom obredu prepoznala jedan od sedam sakramenata Crkve.

SAKRAMENT BOLESNIH

1511 Crkva vjeruje i uči da je jedan od sedam sakramenata napose određen za potporu onima koje kuša bolest: to je bolesničko pomazanje. Ovo sveto pomazanje bolesnih ustanovljeno je kao istinski i pravi sakrament Novoga zavjeta od Krista, našeg Gospodina, u Marku je spomenuto, a vjernicima je preporučeno i proglašeno po Jakovu, apostolu i bratu Gospodinovu.

1512 Svjedočanstva o mazanju bolesnika blagoslovljenim uljem susreću se od starine u liturgijskoj predaji i na Istoku i na Zapadu. Tijekom stoljeća sveta se pomast sve isključivije dijelila umirućima, pa je stoga i dobila naziv “Posljednja pomast”. Ali unatoč takvu razvoju, liturgija nije nikada prestala moliti Gospodina da bolesnik zadobije i tjelesno zdravlje, ako mu je korisno za spas.

1513 Apostolska konstitucija “Sacram unctionem infirmorum” od 30. studenoga 1972. u skladu s Drugim vatikanskim saborom određuje da se ubuduće u rimskom obredu uvažava slijedeće: “Sakrament bolesničke pomasti dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: `Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne'”.

 

  1. Primatelj i služitelj ovog sakramenta

 

U TEŠKOJ BOLESTI

1514 Bolesnička pomast “nije sakrament samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji”.

1515 Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest. U tijeku iste bolesti sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje. Prije pogibeljna kirurškog zahvata prikladno je primiti bolesničku pomast. Isto vrijedi i za starije osobe kojih nemoć biva sve veća.

 

“… NEKA DOZOVE STARJEŠINE CRKVE”

1516 Samo su svećenici (biskupi i prezbiteri) djelitelji bolesničke pomasti. Njihova je dužnost da vjernike pouče o blagodatima ovog sakramenta. Neka vjernici ohrabre bolesnike da traže od svećenika ovaj sakrament. Bolesnici neka se priprave da ga prime s dobrim raspoloženjem, uz pomoć svoga pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana da bolesnike na poseban način okruži svojim molitvama i bratskom pažnjom.

III. Slavlje sakramenta

 

1517 Bolesnička je pomast, kao i svi sakramenti, liturgijsko i zajedničarsko slavlje, bilo da biva u obitelji, bolnici ili crkvi, bilo za samo jednog bolesnika ili za skupinu nemoćnika. Veoma je prikladno da se slavi unutar euharistije kao spomen-čina Gospodnjeg Vazma. Ako to okolnosti svjetuju, slavlju ovog sakramenta može prethoditi sakrament pokore, a za njim uslijediti euharistija. Kao sakrament Kristova vazma, euharistija bi trebala uvijek biti posljednji sakrament na zemaljskom putovanju, “popudbina” za “prelazak” u vječni život.

1518 Riječ i sakrament jesu nerazdvojiva cjelina. Služba Riječi, kojoj prethodi pokornički čin, uvodi u slavlje. Kristove riječi i apostolsko svjedočenje oživljuju vjeru bolesnika i zajednice da bi od Gospodina iskali snagu njegova Duha.

1519 Slavlje sakramenta ima ove glavne dijelove: “starješine Crkve” (Jak 5,14) – u šutnji – polažu ruke na bolesnike; nad bolesnicima mole u vjeri Crkve; to je epikleza vlastita ovom sakramentu; slijedi pomazanje uljem, što ga je, ako je moguće, blagoslovio biskup.

Ti liturgijski čini ukazuju koju milost ovaj sakrament daje bolesnima.

 

  1. Učinci slavlja ovog sakramenta

 

1520 Posebni dar Duha Svetoga. Osnovna milost ovog sakramenta jest milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći. Ta milost je dar Duha Svetoga koja obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga, jača protiv napasti Zloga, to jest napasti obeshrabrenja i tjeskobe smrti. Ta potpora Gospodnja snagom njegova Duha privodi bolesnika k ozdravljenju duše, a također i tijela, ako je to volja Božja. I povrh toga “ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,15).

1521 Sjedinjenje s mukom Kristovom. Po milosti ovog sakramenta bolesnik prima snagu i dar da se tješnje sjedini s Kristovom mukom: bolesnik na neki način biva posvećen da donosi plodove po suobličenju s otkupiteljskom Kristovom mukom. Trpljenje, posljedica istočnog grijeha, prima novi smisao: postaje udioništvo u Kristovu spasiteljskom djelu.

1522 Milost crkvenog zajedništva. Bolesnici koji prime ovaj sakrament dragovoljno se “sjedinjuju s Kristovom mukom i smrću i tako pridonose dobru Božjeg naroda”. Slaveći ovaj sakrament Crkva se, u općinstvu svetih, zauzima za bolesnikovo dobro, a bolesnik, po milosti sakramenta, sa svoje strane pridonosi posvećenju Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu, prinosi Bogu Ocu.

1523 Priprava za posljednji prijelaz. Ako se sakrament bolesničke pomasti dijeli svima koji podnose teške bolesti i slabosti, s više razloga daje se onima koji su na izlazu iz ovog života (“in exitu vitae constituti”), tako da se nazivao i sakramentom umirućih (zapravo izlazećih – sacramentum exeuntium). Sakrament bolesničke pomasti dovršuje naše suobličenje sa smrću i uskrsnućem Kristovim, što ga je sakrament krštenja započeo. On nadopunjuje sveta pomazanja koja obilježavaju sav život kršćana: krsno je pomazanje u nama zapečatilo novi život, a krizmeno nas ojačalo za životnu borbu; ovo posljednje pomazanje je poput čvrste utvrde koja brani svršetak našega zemaljskog života u vidu zadnjih borbi pred ulazak u Očinski dom.

 

  1. Popudbina: posljednji sakrament kršćana

 

1524 Onima koji su na izlazu iz ovoga svijeta, uz sakrament bolesničkog pomazanja Crkva nudi euharistiju kao popudbinu. Pričest tijelom i krvlju Kristovom u trenutku prijelaza k Ocu ima naročito značenje i važnost. To je sjeme vječnog života i moć uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: “Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” (Iv 6,54). Euharistija, sakrament Krista umrlog i uskrsloga, biva ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu.

1525 I kao što sakramenti krsta, potvrde i euharistije čine jednu cjelinu, te ih nazivamo “sakramenti kršćanske inicijacije”, tako se može reći da sakramenti pokore, bolesničkog pomazanja i euharistije, kao popudbine, tvore na kraju kršćanskog života “sakramente pripreme za Domovinu” ili sakramente dovršetka zemaljskog hodočašćenja.

 

Ukratko

1526 “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika! Gospodin će ga podići i, ako je sagriješio, oprostit će mu se.” (Jak 5,14-15).

1527 Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost.

1528 Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji.

1529 Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja, kad se bolest pogoršala.

1530 Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničke pomasti; pri dijeljenju, služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja.

1531 Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama (po rimskom obredu) ili na drugim dijelovima tijela (na Istoku); mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.

1532 Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:

bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve;

prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti;

prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore;

dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju;

pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.

Duhovne večeri ponedjeljkom 2

Razmatrajući o sakramentima spasenja, na drugoj duhovnoj večeri ponedjeljkom, 13. 03. 2017. slušali smo o sakramentu svete potvrde. Predavač je bio karmelićanin o. Petar Janjić koji već dulji niz godina obnaša službu magistra novaka. Trenutno se novicijat Hrvatske karmelske provincije nalazi u Grazu u Austriji.

Što o sakramentu svete potvrde govori sama Katolička crkva u svom Katekizmu, možete pročitati na ovoj objavi.

SAKRAMENT POTVRDE

1285 Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament Potvrde tvori cjelinu “sakramenata kršćanske inicijacije”, jedinstvo koje treba čuvati. Vjernicima treba zato tumačiti kako je primanje ovog sakramenta nužno za utvrđenje krsne milosti. “Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru”.

  1. Potvrda u naumu spasenja

1286 Proroci su u Starom zavjetu navijestili da će Duh Gospodnji počivati na očekivanom Mesiji radi njegova spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bijaše znak da je on onaj koji ima doći, da je Mesija, Sin Božji. Budući da je bio začet po Duhu Svetom, sav je život i poslanje proveo u potpunom zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga je Otac dao “bez mjere” (Iv 3,34).

1287 Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopćiti i svemu mesijanskom narodu. U više navrata Krist je obećao izljev Duha. To je obećanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na još jasniji način, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli započinju razglašavati “veličanstvena djela Božja” (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su i oni dar Duha Svetoga.

1288 “Otad su apostoli, ispunjajući Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice”.

1289 Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv “kršćanin”, što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je “Bog pomazao Duhom Svetim” (Dj 10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sačuvao se do naših dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. “krizmom”. Naziv Potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga.

DVIJE PREDAJE: ISTOK I ZAPAD

1290 U prvim stoljećima potvrda je sačinjavala uglavnom jedinstveno slavlje s krštenjem tvoreći s njime, prema izrazu svetog Ciprijana, “dvostruki sakrament”. Kasnije, pored drugih razloga, učestalost krštenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povećanje broja (seoskih) župa, čime su se biskupije proširile, nisu više biskupu dopuštali da bude prisutan na svim krsnim slavljima. Budući da se na Zapadu želi biskupu pridržati dovršenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja ovih dvaju sakramenata. Istok je, naprotiv, sačuvao jedinstvo dvaju sakramenata, tako da potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; međutim i ovdje on to može učiniti samo sa “svetim mirom” što ga je posvetio biskup.

1291 Običaj koji se ustalio u Rimu – tj. da poslije krštenja bude dvojako mazanje svetom krizmom – pospješio je razvoj rečene prakse na Zapadu. Prvo mazanje vršio bi svećenik odmah po izlasku novokrštenika iz krsne kupelji, što bi potom drugim mazanjem svakoga novokrštenika na čelu dovršavao biskup. Prvo mazanje krizmom, što ga je davao svećenik, ostalo je povezano uz krsni obred, označujući krštenikovo učešće u Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi. Kad se pak krsti odrasla osoba, tada se vrši samo jedno pokrsno mazanje, i to je onda sakrament Potvrde.

1292 Praksa istočnih Crkvi jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve.

  1. Znakovi i obred Potvrde

1293 U obredu ovog sakramenta valja razmotriti znak pomazanja i ono što pomazanje označuje i utiskuje, tj. duhovni pečat.

Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje obiluje brojnim značenjima: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti (mazanje prije i poslije kupanja) i čini gipkim (mazanje atleta i boraca); znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom.

1294 Sva ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. Po potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili “Kristov miomiris”.

1295 Potvrđenik ovim pomazanjem prima “biljeg”, pečat Duha Svetoga. Pečat je simbol osobe, znak njezina autoriteta, njezina vlasništva nad određenim predmetom: tako su vojnici bili opečaćeni pečatom svoga vojskovođe i robovi pečatom svoga gospodara; pečat nadalje potvrđuje vjerodostojnost nekog pravnog čina ili neke povelje, što je, u stanovitim uvjetima, čini tajnom.

1296 Sâm Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: “Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog – Duha” (2 Kor 1,21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena.

SLAVLJE POTVRDE

1297 Posvećenje svete krizme važan je čin koji prethodi slavlju potvrde, a u stanovitom smislu i dio je sâmoga slavlja. Biskup posvećuje svetu krizmu za svu svoju biskupiju na Veliki četvrtak, u Misi posvete ulja. U istočnim Crkvama to posvećenje je pridržano patrijarhu: Sirsko-antiohijska liturgija sadrži slijedeču epiklezu posvete svete krizme (mira): [“Oče, (..) pošalji svoga Svetoga Duha] na nas i na ovo ulje koje je pred nama, i posveti ga, da svima koji se njime pomažu i obilježe, bude: myron sveti, myron svećenički, myron kraljevski, pomazanje radosti, halja svjetlosti, plašt spasenja, dar duhovni, posvećenje dušâ i tijelâ, sreća nepropadljiva, pečat neizbrisiv, štit vjere i strašna kaciga protiv svih djela Protivnikovih”.

1298 Kada se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, kao što je slučaj u rimskom obredu, bogoslužje počinje obnovom krsnih obećanja i ispoviješću vjere potvrđenika. Tako je jasno da se potvrda nadovezuje na krštenje. Kada se pak krsti odrasla osoba, odmah po krštenju biva i potvrđena te sudjeluje u euharistiji.

1299 U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrđenike širi ruke. Taj je gest već od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga. Pritom moli za izlijevanje Duha: Svemogući Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista! Ti si ove sluge svoje nanovo rodio vodom i Duhom Svetim i od grijeha ih oslobodio. Pošalji, Gospodine, na njih Duha Svetoga, Branitelja; daj im duha mudrosti i razuma, duha savjeta i jakosti, duha znanja i pobožnosti; ispuni ih duhom svoga straha, po Kristu Gospodinu našemu.

1300 Potom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu “potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima:”Accipe signaculum doni Spiritus Sancti – Primi pečat Dara Duha Svetoga”. U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze, na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: “Pečat dara Duha Svetoga”.

1301 Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.

III. Učinci potvrde

1302 Iz sâmoga slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.

1303 Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti: dublje nas ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: “Abba, Oče!” (Rim 8,15); čvršće nas sjedinjuje s Kristom; umnaža u nama darove Duha Svetoga; usavršuje naš vez s Crkvom; priopćuje nam “osobitu snagu Duha Svetoga” da, kao “pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru”, da “hrabro ispovijedamo ime Kristovo” i nikada se ne stidimo njegova križa: Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj što si primio. Bog te Otac obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.

1304 Kao i krst, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, “karakter”, koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.

1305 “Karakter” usavršuje opće svećeništvo vjernika, koje se prima u krštenju: “potvrđenik prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi (quasi ex officio)“.

  1. Tko može biti potvrđen?

1306 Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno, “vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno”. Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je doduše valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.

1307 U latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde “dob rasuđivanja”. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu jos dostigli dob rasuđivanja.

1308 Ako se kadšto govori o potvrdi kao “sakramentu kršćanske zrelosti”, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen dar, kojoj nije potrebno neko “ovjerovljenje” da bi postala djelotvornom. Sveti Toma podsjeća: Tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu. Tako čovjek već u djetinjstvu može primiti savršenstvo duhovne dobi o kojem govori Knjiga mudrosti (4,8): “Jer duljina danâ ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina.” Odatle se tumači da su se toliki i u djetinjoj dobi, zahvaljujući snazi Duha Svetoga što je primiše, hrabro, do krvi borili za Krista.

1309 Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrđenika.

1310 Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom.

1311 Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.

  1. Služitelj potvrde

1312 Izvorni djelitelj potvrde je biskup.

Na Istoku redovito prezbiter koji krsti, odmah u jednom te istom slavlju, podjeljuje i potvrdu. Međutim, on to čini svetom krizmom što ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup, čime se izražava apostolsko jedinstvo Crkve, kojemu se spone jačaju sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krštenju odraslih ili kada se u puno zajedništvo s Crkvom uvodi krštena osoba član druge kršćanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan.

1313 U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde jest biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sâm, ne zaboravljajući pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde na određeno vrijeme odijeljeno od krštenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. I stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno označuje da je učinak sakramenta da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoči za Krista.

1314 Kada je kršćanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter mora mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoće da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne pođe s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavršeno darom Kristove punine.

Ukratko

1315 “Kada su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga” (Dj 8,14-17).

1316 Potvrda usavršuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima.

1317 Potvrda, kao i krštenje, u dušu kršćana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament može primiti samo jednom u životu.

1318 Na Istoku se ovaj sakrament dijeli neposredno po krštenju; nakon čega slijedi sudjelovanje u euharistiji. Ta predaja ističe jedinstvo triju sakramenata kršćanske inicijacije. U latinskoj Crkvi ovaj se sakrament dijeli kada kršćanin dozrije do dobi razuma, a njegovo je slavlje redovito pridržano biskupu. To označuje da ovaj sakrament učvrščuje crkveni vez.

1319 Potvrđenik koji je dostigao dob razuma treba, primajući sakrament, ispovjediti vjeru, biti u stanju milosti, imati nakanu da primi sakrament te biti spreman prihvatiti zadaću Kristova učenika i svjedoka, u crkvenoj zajednici, i u zemaljskim poslovima.

1320 Bitni obred potvrde je pomazanje svetom krizmom na čelu krštenoga (na Istoku također i po drugim dijelovima tijela), uz polaganje ruke podjelitelja i riječi, u latinskom obredu: “Accipe signaculum doni Spiritus Sancti – Primi pečat Dara Duha Svetoga”; a u bizantskom obredu: “Pečat Dara Duha Svetoga”.

1321 Kad se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, povezanost s krštenjem izražena je među inim obnovom krsnih obećanja. Slavlje potvrde za vrijeme euharistijskog slavlja ističe jedinstvo sakramenata kršćanske inicijacije.

 

Duhovne večeri ponedjeljkom 1

Duhovni centar “Otac Gerard” koji djeluje u sklopu karmelićanskog samostana, a kojeg vodi o. Zlatko Žuvela, i ove je godine s početkom korizme započeo s duhovnim večerima ponedjeljkom koje se (svakog ponedjeljka) održavaju u prostorijama Humanitarnog udruženje Nemaca “Gerhard” s početkom u 19. 30 sati.

Ovogodišnja tema predavanja je: “Sakramenti spasenja”. Znači, obrađuje se sedam svetih sakramenata. Da se podsjetimo, to su: krštenje, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba.

U ponedjeljak 6. ožujka 2017. godine, provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog oca Josipa, o. Srećko Rimac, održao je predavanje o sakramentu krštenja. Govorio je o njegovom teološkom značenju kao i o praktičnim, konkretnim stvarima vezanim za krštenje.

Molitveno – meditativni dio svojim sviranjem ispunili su Predrag Ivanić na klavijaturama, Nikoleta Malenić na violini te Danijela Jurišić na oboi.

Kako bi vjernici bili što više upoznati sa sadržajem vjere koju ispovijedaju, a isto tako kako bi i oni koji nisu kršćani saznali što za kršćane znači krštenje, donosit ćemo umjesto prepričavanja predavanja, tekst Katekizma katoličke Crkve koji govori o pojedinom sakramentu kako bi se vidjelo što sama Katolička crkva naučava o sakramentima.

Duhovne večeri su i prigoda da se po promotivnoj cijeni od 500,00 RSD nabavi nova knjiga o sluzi Božjem o. Gerardu Tomi Stantiću koju je napisao pokojni o. Ante Stantić, a koja nosi naslov ” Otajstvom Isusova djetinjstva do mistike”.

SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

 

1210 Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i razvoja duhovnoga života.

1211 Slijedeći tu analogiju najprije ćemo izložiti tri sakramenta krčćanske inicijacije (prvo poglavlje), potom sakramente ozdravljenja (drugo poglavlje) i konačno sakramente koji su u službi zajedništva i poslanja vjernika (treće poglavlje). Sigurno, ovaj raspored nije jedini mogući, ali nam on omogućuje vidjeti kako sakramenti tvore organizam u kojem svaki pojedini sakrament ima svoje životno mjesto. U tom organizmu euharistiji pripada jedinstveno mjesto kao “sakramentu nad sakramentima”. “Svi su drugi sakramenti usmjereni k njemu kao svojem cilju”.

PRVO POGLAVLJE

 

SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE

1212 Sakramentima kršćanske inicijacije, tj. krštenjem, potvrdom i euharistijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života. “Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vječnog života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi”.

Članak 1.

SAKRAMENT KRSTA

 

1213 Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: “Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju”.

  1. Kako se zove ovaj sakrament?

1214 Grčka riječ baptizein – odakle latinski izraz baptismus – znači “uroniti”, “uranjati”. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao novo stvorenje.

[U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.]

1215 Ovaj se sakrament također zove i “kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom” (Tit 3,5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko “ne može ući u Kraljevstvo Božje” (Iv 3,5).

1216 “Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvaćaju (katehetsku) pouku imaju prosvijetljen duh”. Primivši u krštenju Riječ, “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9), krštenik tako prosvijetljen (Heb 10,32) postaje “sinom svjetlosti” (1 Sol 5,5), i sam “svjetlost” (Ef 5,8): Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji (…). Nazivljemo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim što je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva našu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva.

  1. Krštenje u naumu spasenja

PRALIKOVI KRŠTENJA U STAROM ZAVJETU

1217 U bogoslužju Vazmene noći, pri blagoslovu krsne vode, Crkva vrši svečan spomen velikih događaja povijesti spasenja koji su predoznačili krsno otajstvo: Bože, tvoja nevidljiva moć čudesno djeluje u svetim otajstvima. Ti si izabrao vodu da označis blagodat krštenja.

1218 Već od postanka svijeta voda, skroman i divan stvor, vrelo je života i plodnosti. Sveto pismo promatra kako se nad njom nadvija Duh Božji: Bože, tvoj je Duh u počecima svijeta lebdio nad vodom, da joj dade moć posvećivanja.

1219 U Noinoj korablji, “u kojoj nekolicina, tj. osam duša, bi spašena vodom” (1 Pt 3,20), Crkva je vidjela prasliku spasenja po krštenju: Bože, ti si općim potopom označio novo rođenje, kad je ista voda potopila grešne i spasila pravedne.

1220 Ako izvor-voda označuje život, morska voda je simbol smrti. Stoga voda predoznačuje i otajstvo križa. Po toj simbolici, krštenje označuje zajedništvo sa smrću Kristovom.

1221 Osobito prijelaz kroz Crveno more, kao čin zbiljskog oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, naviješta ono oslobođenje što se ostvaruje krstom: Bože, ti si Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i kroz Crveno more po suhu proveo, da predoznačiš kršćanski narod.

1222 Napokon, krst je predoznačen i prijelazom preko Jordana, po kojemu je Narod Božji primio u posjed zemlju obećanu Abrahamovu potomstvu, što je slika vječnoga života. Obećanje te blažene baštine ispunjava se u Novom savezu.

KRISTOVO KRŠTENJE

1223 Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje započeo pošto ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuća učenicima je povjerio poslanje: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).

1224 Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju određenom za grešnike, “da ispuni svu pravednost”. Taj Isusov čin očituje njegovo “poniženje”. Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa kao svoga “ljubljenog Sina”.

1225 Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krštenja. On je o svojoj muci što će je podnijeti u Jeruzalemu govorio kao o “krštenju” kojim se sam treba krstiti. Krv i voda koji su provrli iz otvorenog boka raspetog Isusa praslika su krštenja i euharistije, sakramenata novog života. Otad je moguće “roditi se iz vode i Duha” i tako ući u Kraljevstvo Božje. Promotri gdje si kršten, odakle dolazi krštenje: zar ne iz Kristova križa, iz Kristove smrti? U tome je svekoliko otajstvo: On je trpio za tebe. U Njemu si otkupljen, u Njemu si spašen.

KRŠTENJE U CRKVI

1226 Već je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2,38). Apostoli i njihovi suradnici dijelit će krštenje svakome koji vjeruje u Isusa: Židovima, bogobojaznima i poganima. Krštenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćes se – ti i dom tvoj!”, izjavljuje sveti Pavao svome tamničaru u Filipima. Izvještaj nastavlja kako se tamničar “odmah krstio – on i svi njegovi” (Dj 16,31-33).

1227 Prema svetom Pavlu, po krštenju vjernik ulazi u zajedništvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrišen: Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao sto je Krist slavom Očevom bio uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6,3-4). Krštenici su se “Kristom zaodjenuli” (Gal 3,27). I, po Duhu Svetome, krštenje je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava.

1228 Krštenje je dakle kupelj vode u kojoj “nepropadljivo sjeme” Riječi Božje izvodi svoj životvorni učinak. Sveti Augustin će reći o krštenju: “Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament”.

III. Kako se slavi sakrament Krsta?

KRŠĆANSKA INICIJACIJA

1229 Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brže ili sporije. Međutim uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izlijev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu.

1230 Ova inicijacija je kroz vjekove i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija bila je vrlo razrađena: s dugim razdobljem katekumenata i nizom pripravnih obreda, koji su liturgijski označavali put katekumenske priprave dovodeći je konačno do sâmog slavlja sakramenata inicijacije.

1231 Kada je krštenje djece postalo redoviti oblik slavlja ovoga sakramenta, ono je postalo jedinstveni čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćanske inicijacije. Već po svojoj naravi, dakle, krštenje djece zahtijeva katekumenat poslije krštenja. Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta. Tu se otvara prostor vlastit katekizmu.

1232 Drugi vatikanski sabor obnovio je u latinskoj Crkvi “katekumenat odraslih razdijeljen na više stupnjeva”. Obrede nalazimo u Redu pristupa odraslih u kršćanstvo: Ordo initiationis christianae adultorum (1972). Osim toga Sabor je dopustio “da se u misijskim zemljama, osim elemenata inicijacije koji su sadržani u kršćanskoj predaji, pripuste i oni elementi inicijacije koji su običajni u pojedinih naroda, ukoliko se mogu prilagoditi kršćanskom obredu”.

1233 Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija odraslih počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.

MISTAGOGIJA SLAVLJA

1234 Smisao i milost sakramenta krštenja jasno se očituju u obredima njegova slavlja. Ako vjernici pažljivim sudjelovanjem prate radnje i riječi samoga slavlja, bit će upućeni u bogatstvo koje sakrament označuje i ostvaruje u svakom novokršteniku.

1235 Znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio.

1236 Navještaj Riječi Božje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu potičući odgovor vjere neodvojiv od krštenja. Krštenje je, naime, na osobit način “sakrament vjere” jer je sakramentalni ulaz u život vjere.

1237 Budući da krštenje označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanjeegzorcizam (jedan ili više njih). Krstitelj ga maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren.

1238 Krsna se voda posvećuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u vazmenoj noći. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji će njome biti kršteni “rode iz vode i Duha” (Iv 3,5).

1239 Potom slijedi bitni obred sakramenta: krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.

1240 U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara riječi: “I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga”. U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: “Sluga Božji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga”. Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.

1241 Pomazanje svetom krizmom, mirisnim od biskupa posvećenim uljem, označuje dar Duha Svetoga novokršteniku. Ovaj je postao kršćanin, tj. “pomazanik” Duhom Svetim, pritjelovljen Kristu pomazanom za svećenika, proroka i kralja.

1242 U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način “potvrđuje” i dovršuje krsno pomazanje.

1243 Bijela haljina označuje da se krštenik “Kristom zaodjenuo” (Gal 3,27): tj. da je s Kristom uskrsnuo. Svijeća, zapaljena na uskrsnoj svijeći, označuje da je Krist novokrštenika prosvijetlio. Krštenici su u Kristu “svjetlost svijeta” (Mt 5,14).

Novokrštenik je odsada dijete Božje u Jedinorođenom Sinu te smije moliti molitvu djece Božje: “Oče naš”.

1244 Euharistijska prva pričest. Postavši dijete Božje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrštenik se privodi “gozbi Jaganjčevoj” gdje prima hranu novoga života, Kristovo Tijelo i Krv. Istočne Crkve čuvaju živu svijest o jedinstvu kršćanske inicijacije dijeleći svetu pričest svim novokrštenicima i potvrđenicima, čak i maloj djeci, sjećajući se Gospodinove riječi: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14). Latinska Crkva, koja dopušta pristup svetoj pričesti samo onima koji su došli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izražava time što novokršteno dijete privodi k oltaru za molitvu Očenaš.

1245 Svečani blagoslov dovršuje krsno slavlje. Kod krštenja novorođenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.

  1. Tko može biti kršten?

1246 “Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten”.

KRŠTENJE ODRASLIH

1247 Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početaka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati. Katekumenat (priprava za krštenje) je u tom slučaju nuždan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život on mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji.

1248 Katekumenat, ili formacija katekumenâ, ima za cilj omogućiti ovima da, odgovarajući na Božju inicijativu, u jedinstvu s jednom crkvenom zajednicom, dovedu do zrelosti svoje obraćenje i vjeru. Riječ je o odgoju za cjeloviti kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim Učiteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni (…) upute u otajstva spasenja i u vježbanje u evanđeoskom načinu života, i neka se svetim obredima – koji se imaju postupno obaviti – uvedu u život vjere, liturgije i ljubavi naroda Božjega”.

1249 Katekumeni su “već povezani s Crkvom, već su ukućani Kristovi, a nerijetko već provode život vjere, ufanja i ljubavi”. “Majka Crkva ih već ljubi kao svoje i za njih se brine”.

KRŠTENJE DJECE

1250 Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.

1251 Kršćanski će roditelji priznati kako ova praksa odgovara i njihovoj ulozi hranitelja života što im ga je Bog povjerio.

1252 Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Izričito je posvjedočena od II. stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od početaka apostolskog propovijedanja, kada bi cijeli “domovi” primali krštenje, pritom krštavala i djeca.

VJERA I KRST

1253 Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije jos savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: “Sto tražiš od Crkve Božje?” I on odgovara: “Vjeru!”

1254 Svim krštenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krštenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava na krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život.

1255 Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.

  1. Tko može krstiti?

1256 Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, čak i nekrštena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono što čini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.

  1. Nužnost krsta

1257 Sâm Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da “iz vode i Duha nanovo rađa” sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.

1258 Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.

1259 Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu.

1260 “Budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu.” Svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krštenja, izričito poželjeli da budu kršteni.

1261 Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne prijeći da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.

VII. Krsna milost

1262 Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se označuju različiti krsni učinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.

ZA OTPUŠTENJE GRIJEHA

1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.

1264 Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha” (“fomes peccati”): “Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše `I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe'” (2 Tim 2,5).

“NOVI STVOR”

1265 Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini “novim stvorom” (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Božjim koji postaje “zajedničarom božanske naravi” (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.

1266 Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da moze živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; po moralnim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u krštenju.

PRITJELOVLJENI CRKVI, TIJELU KRISTOVU

1267 Po krštenju postajemo udovi Kristova Tijela; “udovi jedni drugima.” (Ef 4,25). Krštenje pritjelovljuje krštenike Crkvi. Iz krstionica rađa se jedinstveni narod Božji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda, kultura, rasa i spola: “U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni” (1 Kor 12,13).

1268 Krštenici tako postaju “živo kamenje” i ugrađuju se u “duhovni Dom za sveto svećenstvo” (1 Pt 2,5). Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” da naviještaju “silna djela Onoga” koji ih iz “tame pozva k svojemu divnom svjetlu” (1 Pt 2,9). Krštenje daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika.

1269 Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude “poslušan i podložan” glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.

1270 Krštenici, “preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve” i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.

SAKRAMENTALNI VEZ KRŠĆANSKOG JEDINSTVA

1271 Krštenje je temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom: “Jer oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano kršteni, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom. (…) opravdani vjerom u krštenju i pritjelovljeni Kristu, s pravom se rese kršćanskim imenom, te ih sinovi Katoličke Crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu”. “Krštenje je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni”.

NEIZBRISIVI DUHOVNI BILJEG

1272 Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh prijeći da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.

1273 Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te “na izvršivanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi”.

1274 “Gospodnji biljeg” jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio “za Dan otkupljenja” (Ef 4,30). “Krštenje je pečat za vječni život”. Vjernik koji “pečat čuva” do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći će preminuti “obilježen znakom vjere”, s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga – kao dovršenje vjere – i u nadi uskrsnuća.

Ukratko

1275 Kršćanska inicijacija se ostvaruje trima sakramentima: krstom koji je početak novoga života, potvrdom koja taj život učvrščuje i euharistijom koja učenike hrani Kristovim Tijelom i Krvlju da ih preobrazi u Krista.

1276 “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).

1277 Krštenje jest rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi.

1278 Bitni je obred krštenja uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga.

1279 Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži: oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha, rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga. Istim činom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svećeništva.

1280 Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.

1281 Koji podnesu smrt radi vjere, katekumeni i drugi ljudi koji, ne poznavajući Crkve, na poticaj milosti, iskreno traže Boga i trude se ispuniti njegovu volju, spasavaju se premda nisu primili krštenja prije smrti.

1282 Već od najstarijih vremena krštenje se dijelilo i djeci. Krštenje je milosni Božji dar koji ne pretpostavlja ljudskih zasluga; djeca se krste u vjeri Crkve. Ulaz u kršćanski život vodi k pravoj slobodi.

1283 Glede djece umrle bez krštenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo pouzdanje u Božje milosrđe te se molimo za njihovo spasenje.

1284 U slučaju nužde svatko može krstiti, uz uvjet da ima nakanu činiti ono što čini Crkva te izlije vodu kršteniku na glavu govoreći: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.

Duhovna obnova svećenika Subotičke biskupije

Duhovni centar “Otac Gerard”, koji djeluje u sklopu karmelskog samostana, i ove je godine bio domaćin i organizator predkorizmene duhovne obnove za svećenike Subotičke biskupije na kojoj uvijek sudjeluje i sam mjesni pastir, mons. Ivan Penzeš. Duhovna obnova održava se uvijek dan (utorak) pred Pepelnicu, a to je ove godine bilo 28. 02. 2017.

Na početku je riječi pozdrava i dobrodošlice uputio prior samostana o. Stjepan Vidak. Rekao je između ostalog: “‘Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom’, riječi su to koje je izrekao Petar, a koje ćemo čuti u današnjem Evanđelju. Toliko pristaju našoj svećeničkoj stvarnosti. Na putu za Gospodinom, za Isusom, može se ponekad skrenuti s puta, može se zaustaviti na sporednim stvarima koje susrećemo ‘uz put’. Zato nam je potrebno više puta stati, osvrnuti se oko sebe, i vidjeti gdje smo. Isto tako čut ćemo i Isusove riječi: ‘Primit ćete – s progonima – sada stostruko i u budućem vijeku život vječni.’ Lijepo je čuti ono ‘život vječni’, ali se ne može preskočiti ono ‘s progonima’. Zbog progona izvana od ljudi, ili iznutra od naše naravi, naših grijeha, možemo se obeshrabriti i opet se zaustaviti na putu za Isusom ili ususret Isusu. Zato nam opet treba riječ utjehe, ohrabrenja.”

Zatim je predstavio voditelje duhovne obnove kao one koji su tu da nas svojim nagovorima utješe i ohrabre, ali i da se preispitamo da nismo negdje stali ili skrenuli s puta. Duhovni nagovor na mađarskom jeziku održao je mons. GYURIS LÁSZLÓ, svećenik zrenjaninske biskupije, a trenutno katedralni župnik u Zrenjaninu i Mihajlovu. Njegov nagovor nosio je  naslov “Biti Isusov učenik” – “Jézus tanítványa lenni”.

Predavač na hrvatskom jeziku je bio dr. sc. JURE ZAČEVIĆ BOŽIĆ, izvanredni profesor i pročelnik katedre za ekumensku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, član HKP sv. oca Josipa. Njegovo duhovni nagovor nosio je naslov “Kroz prolazno do neprolaznoga” – “Múlandótól az el nem múlóig”.

Nakon nagovora bio je izložen Presveti oltarski sakramenat na klanjanje, a to je bilo ujedno i vrijeme predviđeno za sakramenat svete ispovijedi. Potom je slavljena sveta misa koju je predslavio otac biskup, te u propovijedi istaknuo važnost molitve za svećenički život.

Na kraju svete mise molilo se na grobu sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića za njegovo proglašenje blaženim.

Sve je završilo bratskim druženjem na ručku u našoj samostanskoj blagovaonici.