Duhovne večeri ponedjeljkom 2

Razmatrajući o sakramentima spasenja, na drugoj duhovnoj večeri ponedjeljkom, 13. 03. 2017. slušali smo o sakramentu svete potvrde. Predavač je bio karmelićanin o. Petar Janjić koji već dulji niz godina obnaša službu magistra novaka. Trenutno se novicijat Hrvatske karmelske provincije nalazi u Grazu u Austriji.

Što o sakramentu svete potvrde govori sama Katolička crkva u svom Katekizmu, možete pročitati na ovoj objavi.

SAKRAMENT POTVRDE

1285 Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament Potvrde tvori cjelinu “sakramenata kršćanske inicijacije”, jedinstvo koje treba čuvati. Vjernicima treba zato tumačiti kako je primanje ovog sakramenta nužno za utvrđenje krsne milosti. “Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru”.

  1. Potvrda u naumu spasenja

1286 Proroci su u Starom zavjetu navijestili da će Duh Gospodnji počivati na očekivanom Mesiji radi njegova spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bijaše znak da je on onaj koji ima doći, da je Mesija, Sin Božji. Budući da je bio začet po Duhu Svetom, sav je život i poslanje proveo u potpunom zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga je Otac dao “bez mjere” (Iv 3,34).

1287 Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopćiti i svemu mesijanskom narodu. U više navrata Krist je obećao izljev Duha. To je obećanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na još jasniji način, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli započinju razglašavati “veličanstvena djela Božja” (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su i oni dar Duha Svetoga.

1288 “Otad su apostoli, ispunjajući Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice”.

1289 Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv “kršćanin”, što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je “Bog pomazao Duhom Svetim” (Dj 10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sačuvao se do naših dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. “krizmom”. Naziv Potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga.

DVIJE PREDAJE: ISTOK I ZAPAD

1290 U prvim stoljećima potvrda je sačinjavala uglavnom jedinstveno slavlje s krštenjem tvoreći s njime, prema izrazu svetog Ciprijana, “dvostruki sakrament”. Kasnije, pored drugih razloga, učestalost krštenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povećanje broja (seoskih) župa, čime su se biskupije proširile, nisu više biskupu dopuštali da bude prisutan na svim krsnim slavljima. Budući da se na Zapadu želi biskupu pridržati dovršenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja ovih dvaju sakramenata. Istok je, naprotiv, sačuvao jedinstvo dvaju sakramenata, tako da potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; međutim i ovdje on to može učiniti samo sa “svetim mirom” što ga je posvetio biskup.

1291 Običaj koji se ustalio u Rimu – tj. da poslije krštenja bude dvojako mazanje svetom krizmom – pospješio je razvoj rečene prakse na Zapadu. Prvo mazanje vršio bi svećenik odmah po izlasku novokrštenika iz krsne kupelji, što bi potom drugim mazanjem svakoga novokrštenika na čelu dovršavao biskup. Prvo mazanje krizmom, što ga je davao svećenik, ostalo je povezano uz krsni obred, označujući krštenikovo učešće u Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi. Kad se pak krsti odrasla osoba, tada se vrši samo jedno pokrsno mazanje, i to je onda sakrament Potvrde.

1292 Praksa istočnih Crkvi jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve.

  1. Znakovi i obred Potvrde

1293 U obredu ovog sakramenta valja razmotriti znak pomazanja i ono što pomazanje označuje i utiskuje, tj. duhovni pečat.

Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje obiluje brojnim značenjima: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti (mazanje prije i poslije kupanja) i čini gipkim (mazanje atleta i boraca); znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom.

1294 Sva ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. Po potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili “Kristov miomiris”.

1295 Potvrđenik ovim pomazanjem prima “biljeg”, pečat Duha Svetoga. Pečat je simbol osobe, znak njezina autoriteta, njezina vlasništva nad određenim predmetom: tako su vojnici bili opečaćeni pečatom svoga vojskovođe i robovi pečatom svoga gospodara; pečat nadalje potvrđuje vjerodostojnost nekog pravnog čina ili neke povelje, što je, u stanovitim uvjetima, čini tajnom.

1296 Sâm Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: “Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog – Duha” (2 Kor 1,21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena.

SLAVLJE POTVRDE

1297 Posvećenje svete krizme važan je čin koji prethodi slavlju potvrde, a u stanovitom smislu i dio je sâmoga slavlja. Biskup posvećuje svetu krizmu za svu svoju biskupiju na Veliki četvrtak, u Misi posvete ulja. U istočnim Crkvama to posvećenje je pridržano patrijarhu: Sirsko-antiohijska liturgija sadrži slijedeču epiklezu posvete svete krizme (mira): [“Oče, (..) pošalji svoga Svetoga Duha] na nas i na ovo ulje koje je pred nama, i posveti ga, da svima koji se njime pomažu i obilježe, bude: myron sveti, myron svećenički, myron kraljevski, pomazanje radosti, halja svjetlosti, plašt spasenja, dar duhovni, posvećenje dušâ i tijelâ, sreća nepropadljiva, pečat neizbrisiv, štit vjere i strašna kaciga protiv svih djela Protivnikovih”.

1298 Kada se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, kao što je slučaj u rimskom obredu, bogoslužje počinje obnovom krsnih obećanja i ispoviješću vjere potvrđenika. Tako je jasno da se potvrda nadovezuje na krštenje. Kada se pak krsti odrasla osoba, odmah po krštenju biva i potvrđena te sudjeluje u euharistiji.

1299 U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrđenike širi ruke. Taj je gest već od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga. Pritom moli za izlijevanje Duha: Svemogući Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista! Ti si ove sluge svoje nanovo rodio vodom i Duhom Svetim i od grijeha ih oslobodio. Pošalji, Gospodine, na njih Duha Svetoga, Branitelja; daj im duha mudrosti i razuma, duha savjeta i jakosti, duha znanja i pobožnosti; ispuni ih duhom svoga straha, po Kristu Gospodinu našemu.

1300 Potom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu “potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima:”Accipe signaculum doni Spiritus Sancti – Primi pečat Dara Duha Svetoga”. U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze, na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: “Pečat dara Duha Svetoga”.

1301 Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.

III. Učinci potvrde

1302 Iz sâmoga slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.

1303 Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti: dublje nas ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: “Abba, Oče!” (Rim 8,15); čvršće nas sjedinjuje s Kristom; umnaža u nama darove Duha Svetoga; usavršuje naš vez s Crkvom; priopćuje nam “osobitu snagu Duha Svetoga” da, kao “pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru”, da “hrabro ispovijedamo ime Kristovo” i nikada se ne stidimo njegova križa: Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj što si primio. Bog te Otac obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.

1304 Kao i krst, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, “karakter”, koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.

1305 “Karakter” usavršuje opće svećeništvo vjernika, koje se prima u krštenju: “potvrđenik prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi (quasi ex officio)“.

  1. Tko može biti potvrđen?

1306 Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno, “vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno”. Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je doduše valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.

1307 U latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde “dob rasuđivanja”. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu jos dostigli dob rasuđivanja.

1308 Ako se kadšto govori o potvrdi kao “sakramentu kršćanske zrelosti”, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen dar, kojoj nije potrebno neko “ovjerovljenje” da bi postala djelotvornom. Sveti Toma podsjeća: Tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu. Tako čovjek već u djetinjstvu može primiti savršenstvo duhovne dobi o kojem govori Knjiga mudrosti (4,8): “Jer duljina danâ ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina.” Odatle se tumači da su se toliki i u djetinjoj dobi, zahvaljujući snazi Duha Svetoga što je primiše, hrabro, do krvi borili za Krista.

1309 Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrđenika.

1310 Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom.

1311 Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.

  1. Služitelj potvrde

1312 Izvorni djelitelj potvrde je biskup.

Na Istoku redovito prezbiter koji krsti, odmah u jednom te istom slavlju, podjeljuje i potvrdu. Međutim, on to čini svetom krizmom što ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup, čime se izražava apostolsko jedinstvo Crkve, kojemu se spone jačaju sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krštenju odraslih ili kada se u puno zajedništvo s Crkvom uvodi krštena osoba član druge kršćanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan.

1313 U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde jest biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sâm, ne zaboravljajući pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde na određeno vrijeme odijeljeno od krštenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. I stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno označuje da je učinak sakramenta da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoči za Krista.

1314 Kada je kršćanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter mora mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoće da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne pođe s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavršeno darom Kristove punine.

Ukratko

1315 “Kada su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga” (Dj 8,14-17).

1316 Potvrda usavršuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima.

1317 Potvrda, kao i krštenje, u dušu kršćana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament može primiti samo jednom u životu.

1318 Na Istoku se ovaj sakrament dijeli neposredno po krštenju; nakon čega slijedi sudjelovanje u euharistiji. Ta predaja ističe jedinstvo triju sakramenata kršćanske inicijacije. U latinskoj Crkvi ovaj se sakrament dijeli kada kršćanin dozrije do dobi razuma, a njegovo je slavlje redovito pridržano biskupu. To označuje da ovaj sakrament učvrščuje crkveni vez.

1319 Potvrđenik koji je dostigao dob razuma treba, primajući sakrament, ispovjediti vjeru, biti u stanju milosti, imati nakanu da primi sakrament te biti spreman prihvatiti zadaću Kristova učenika i svjedoka, u crkvenoj zajednici, i u zemaljskim poslovima.

1320 Bitni obred potvrde je pomazanje svetom krizmom na čelu krštenoga (na Istoku također i po drugim dijelovima tijela), uz polaganje ruke podjelitelja i riječi, u latinskom obredu: “Accipe signaculum doni Spiritus Sancti – Primi pečat Dara Duha Svetoga”; a u bizantskom obredu: “Pečat Dara Duha Svetoga”.

1321 Kad se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, povezanost s krštenjem izražena je među inim obnovom krsnih obećanja. Slavlje potvrde za vrijeme euharistijskog slavlja ističe jedinstvo sakramenata kršćanske inicijacije.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *