Duhovne večeri ponedjeljkom 5

Petog korizmenog ponedjeljka 3. travnja 2017. godine, u sklopu duhovnih večeri u kojima se pobliže upoznajemo sa sakramentima ili tajnama našega spasenje, predavač je bio o. Zlatko Žuvela, voditelj Duhovnog centra “Otac Gerard” pri karmelićanskom samostanu u Somboru i ujedno moderator svih duhovnih večeri ponedjeljkom. On je govorio o sakramentu pomirenja ili svete ispovijedi. Pročitajte i ovaj put nauk Katoličke Crkve, ne prepričan, nego onako kako nam je dan na razumijevanje i prihvaćanje u Katekizmu katoličke Crkve.

SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA

1422 “Oni koji pristupaju sakramentu Pokore primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju, primjerom i molitvom”.

 

I. Kako se ovaj sakrament zove?

1423 Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio.

Zove se sakrament pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika.

1424 Zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni elemenat ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom značenju i “ispovijedanje”, priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku.

Zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku “oproštenje i mir”.

Zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: “Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: “Idi i najprije se izmiri s bratom” (Mt 5,24).

II. Zašto sakrament Pomirenja poslije Krštenja?

1425 “Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega” (1 Kor 6,11). Treba shvatiti veličinu Božjega dara, primljenog u sakramentima kršćanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nešto nedopustivo za onoga koji se “Kristom zaodjenuo” (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaže: “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama” (1 Iv 1,8). K tome, i sam nas Gospodin uči moliti: “Otpusti nam grijehe naše” (Lk 11,4), povezujući uzajamno opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe.

1426 Obraćenje Kristu, novo rođenje u Krštenju, dar Duha Svetoga, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu, učinilo nas je “svetim i bez mane pred njim” (Ef 5,27). Ipak, novi život primljen u kršćanskoj inicijaciji nije uklonio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia), a koja u krštenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom milošću, prokušaju u borbi kršćanskoga života. To je borba obraćenja radi postizanja svetosti i vječnog života na koji nas Gospodin neprestano zove.

III. Obraćenje krštenih

1427 Isus poziva na obraćenje. Taj poziv je bitna sastojnica navještaja o Kraljevstvu: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onima koji još ne poznaju Krista i njegova evanđelja. Krštenje je, dakle, poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja. Upravo vjerom u Radosnu vijest i krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje svih grijeha i dar novog života.

1428 No, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja “u svom krilu obuhvaća grešnike” i koja, “u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu”. To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je “raskajanog srca” (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.

1429 O tome svjedoći obraćenje sv. Petra nakon trokratnog zatajenja svog Učitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u njega suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema njemu. Drugo obraćenje ima i zajedničarsku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: “Obrati se!” (Otk 2,5.16). Što se tiće tih dvaju obraćenja sv. Ambrozije kaže da u Crkvi “ima vode i suza: vode Krštenja i suza Pokore”.

IV. Unutarnja pokora

1430 Kao nekoć u proroka, Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na “kostrijet i pepeo”, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

1431 Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus [muka duha], compunctio cordis [skrušenje srca].

1432 Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo. Treba da Bog dade čovjeku novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu: “Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se” (Tuž 5,21). Bog nam daje snage da počnemo iznova. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljeno. Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli. Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivši je naime za naše spasenje, dao je milost obraćenja cijelome svijetu. 1433 Nakon Uskrsa Duh Sveti je onaj koji “dokazuje svijetu što je grijeh” (Iv 16,8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.

V. Mnogostruki oblici pokore u kršćanskom životu

1434 Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma raličite izraze. Sveto Pismo i Oci naročito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja “pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8).

1435 Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom.

1436 Euharistija i Pokora. Svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom; “ona je kao ustuk koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha”.

1437 Čitanje Svetoga pisma, molitva Časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuje u nama duh obraćenja i pokore te pridonosi oproštenju naših grijeha.

1438 Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela).

1439 Razvitak obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o “rasipnom sinu”, u kojoj je središnji lik “milosrdni otac” (Lk 15,11-24): privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svećana gozba jesu simboli novog života, čistog, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.

VI. Sakrament Pokore i Pomirenja

1440 Grijeh je prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim, ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom. Zato i obraćenje obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; i to sakrament Pokore i Pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje.

BOG JEDINI OPRAŠTA GRIJEH

1441 Bog jedini oprašta grijehe. Buduci da je Sin Božji, Isus veli za sebe: “Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe” (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: “Oprošteni su ti grijesi!” (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.

1442 Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odrješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena “služba pomirenja” (2 Kor 5,18). Apostol je poslan “u ime Kristovo”, a “sam Bog” po njemu potiče i preklinje: “Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20).

POMIRENJE S CRKVOM

1443 Isus za vrijeme javnog života nije samo opraštao grijehe, nego je obznanjivao i učinak opraštanja: nakon udijeljenog oproštenja vraćao je bivše grešnike u zajednicu Božjeg naroda, iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Jasan znak tome jest što Isus grešnike pripušta svome stolu; štoviše, sam sjeda za njihov stol. Taj postupak na iznenađujući način izražava Božje praštanje i ujedno povratak u krilo Božjega naroda.

1444 Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svećanoj riječi Šimunu Petru: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,19). A ta služba “vezivanja i odrješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom”.

1445 Riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

SAKRAMENT OPROŠTENJA

1446 Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao “drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti”.

1447 Konkretni oblik kako je Crkva vršila ovu vlast primljenu od Gospodina, kroz vjekove se mnogo mijenao. Pomirenje kršćana koji su nakon Krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom “redu pokornika” (koji se odnosio samo na neke teške grijehe) grešnici su bili rijetko pripuštani, u nekim krajevima samo jedan put u životu. U 7. stoljeću irski su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli “privatnu” praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela. Od tada se sakrament obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ova nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana.

1448 U promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane tu su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane, tu je Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grešnika i skupa s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

1449 Obrazac odrješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

VII. Čini pokornika

1450 “Pokora obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed; te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu”.

KAJANJE

1451 Među pokornikovim činima kajanje je na prvome mjestu. To je “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti”.

1452 Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se “savršenim kajanjem” (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.

1453 Kajanje zvano “nesavršeno” (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu Pokore.

1454 Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Božje riječi. Za tu svrhu najprikladniji će se tekstovi naći u moralnoj katehezi evanđelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama.

ISPOVIJED GRIJEHA

1455 Ispovijed (priznanje) grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta, oslobađa nas i olakšava naše pomirenje s drugima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava sa grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost.

1456 Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta Pokore: “Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno”. Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer “ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje”.

1457 Prema crkvenoj zapovijedi, “svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovijediti svoje teške grijehe”. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o tečkom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku. Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego po prvi put prime svetu pricest.

1458 Ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha), premda nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući češće po ovom sakramentu dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega. ²Tko priznaje svoje grijehe i osuđuje ih, već djeluje s Bogom. Bog osuđuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osuđuješ, ujedinjuješ se s Bogom. Čovjek i grešnik su kao dvije stvari: čovjek je djelo Božje, a grešnik je djelo čovjekovo. Uništi što si ti učinio, da bi Bog spasio što je on učinio (…). Kad počneš osjećati odvratnost nad onim što si učinio, tada započinju tvoja dobra djela, jer osuđuješ svoja zla djela. Dobra djela započinju ispovijeđu zlih djela. Činiš istinu i tako dolaziš k svjetlu.²

ZADOVOLJŠTINA

1459 Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba učiniti što je moguće da se šteta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjim. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon što je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također “pokora”.

1460 Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha. Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo subaštinici uskrsloga Krista jer “s njime zajedno trpimo” (Rim 8,17): Zadovoljština, koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu: mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša “slava” je u Kristu (…): u njemu pružamo zadovoljštinu donoseći “plodove dostojne pokore” (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.

VIII. Službenik ovog sakramenta

1461 Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast opraštati sve grijehe “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.

1462 Oproštenje grijeha pomiruje s Bogom, ali i sa Crkvom. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već od starih vremena smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i službu pomirenja: on je ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa (ili redovničkoga poglavara), bilo od pape na temelju crkvenog prava.

1463 Neki posebno teški grijesi kažnjavaju se izopćenjem (ekskomunikacijom), najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina; stoga, odrješenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. U slučaju smrtne opasnosti, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakoga grijeha

1464 Svećenici trebaju poticati vjernike da pristupaju sakramentu Pokore, i trebaju biti vazda pripravni da slave ovaj sakramenat kad god to vjernici razložno zatraže.

1465 Slaveći sakramenat Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku.

1466 Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja. Službenik ovog sakramenta treba se stoga sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izliječenju i punoj zrelosti. Treba za njega moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem.

1467 Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji prima ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni, obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, zove se “sakramentalni pečat”, jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje “zapečaćeno” sakramentom.

IX. Učinci ovog sakramenta

1468 “Sva vrijednost Pokore jest u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i s njime nas sjedini dubokom ljubavlju”. Svrha i učinak ovog sakramenta je, dakle, pomirenje s Bogom. Koji primaju sakramenat Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem, postižu “mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom”. Sakramenat pomirenja s Bogom donosi istinsko “duhovno uskrsnuće”, vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo (Lk 15,32).

1469 Ovaj nas sakramenat pomiruje s Crkvom. Grijeh nagriza ili prekida bratsko zajedništvo. Sakramenat Pokore ga popravlja ili ponovno uspostavlja. U tom smislu sakramenat ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u crkveno zajedništvo, već ima životvoran učinak također na život Crkve koja je zbog grijeha jednog od svojih članova trpjela. Opet vraćen ili utvrđen u zajedništvu svetih, grešnik biva osnažen razmjenom duhovnih dobara između svih živih članova Kristova Tijela bilo da su još u stanju putnika bilo da su već u nebeskoj domovini: Treba upozoriti da pomirenje s Bogom ima kao posljedicu, tako reći, i druga pomirenja koja liječe ostale lomove prouzrokovane grijehom: pokornik kome je oprošteno pomiruje se sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s braćom koju je na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se sa čitavim svemirom.

1470 Povjeravajući se Božjem milosrdnom sudu, grešnik u ovom sakramentu na neki način anticipira sud kojemu će biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog života. Upravo sada, u ovom životu, ponuđen nam je izbor između života i smrti, jer samo putem obraćenja možemo ući u Kraljevstvo, iz kojega teški grijeh isključuje. Obraćajući se Kristu pokorom i vjerom, grešnik prelazi iz smrti u život “i ne dolazi na sud” (Iv 5,24).

X. Oprosti

1471 Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore.

ŠTO JE OPROST?

“Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca”. “Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno”. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

KAZNE ZA GRIJEH

1472 Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove “vječna kazna” za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosušuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

1473 Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuće “novog čovjeka”.

U ZAJEDNICI SVETIH

1474 Kršćanin koji nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam. “Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba.”

1475 U općinstvu svetih, dakle, “među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara”. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.

1476 Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve; “nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s Ocem. Dakle, u Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja”.

1477 “Jednako tako toj riznici pripada i vrijednost doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako, radeći na svome spasenju, surađivali su i na spašavanju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela”.

DOBITI BOŽJI OPROST PO CRKVI

1478 Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

1479 Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.

XI. Slavlje sakramenta Pokore

1480 Pokora je, kao i svi sakramenti, bogoslužni čin. Dijelovi slavlja redovito su ovi: pozdrav i blagoslov svećenikov, čitanje Božje riječi radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost, poziv na kajanje; zatim ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odrješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom.

1481 Bizantska liturgija poznaje više obrazaca odrješenja, molbene (deprekativne) naravi, koji izvanredno dobro izražavaju otajstvo oproštenja. “Bog, koji je po proroku Natanu oprostio Davidu kad je priznao svoje grijehe, i Petru kad je gorko zaplakao, i preljubnici kada mu je suzama oprala noge, te farizeju i rasipniku, taj isti Bog neka ti oprosti, po meni grešniku, u ovom i u drugom životu, i neka te ne osudi kada se pojaviš pred njegovim strašnim sudom – on koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen”.

1482 Sakramenat Pokore može biti također u okviru zajedničkog slavlja, sa zajedničkom pripravom za ispovijed i zajedničkom zahvalom za primljeno oproštenje. U tom slučaju, osobna ispovijed grijeha i pojedinačno odrješenje uključeni su u liturgiju Boje riječi, sa čitanjima i homilijom, sa zajedničkim ispitom savjesti, zajedničkim traženjem oproštenja, molitvom “Oče naš” te zajedničkom zahvalom. Ovo zajedničko slavlje izražava jasnije crkvenu (eklezijalnu) narav pokore. Ipak sakramenat Pokore, na koji god se način slavio, uvijek je liturgijski čin, dakle – eklezijalan i javan.

1483 U slučaju teške potrebe, može se pribjeći zajedničkom slavlju pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Takva teška potreba može se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost, a jedan ili više svećenika nemaju dovoljno vremena da saslušaju ispovijed svakoga pokornika. Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba, pojedinačne ispovijedi, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti ili svete pričesti. U tom slučaju, za valjanost odrješenja, vjernici moraju odlučiti da će u dužnom vremenu svoje grijehe pojedinačno ispovijediti. Spada na dijecezanskog biskupa prosuditi da li postoje traženi uvjeti za skupno odrješenje. Veliki broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodočašća ne predstavlja slučaj teške potrebe.

1484 “Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi”. I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi” (Mk 2,5). On je liječnik koji se prigiba pred svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izliječi; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.

Ukratko

1485 Na sâm dan uskrsnuća, Gospodin Isus se ukaza apostolima i reče im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23).

1486 Oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja daje se posebnim sakramentom, koji zovemo sakramenat obraćenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja.

1487 Tko griješi nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve, kojoj svaki kršćanin treba biti kamen živi.

1488 U svjetlu vjere, nema težeg zla od grijeha, i ništa nema gorih posljedica za same grešnike, za Crkvu i za sav svijet.

1489 Vratiti se u zajedništvo s Bogom, nakon što se grijehom izgubilo, moguće je samo po milosti Boga, koji je bogat milosrđem i brižljiv za spas ljudi. Treba moliti za taj dragocjeni dar sebi i drugima.

1490 Hod povratka Bogu, nazvan obraćenje i kajanje, uključuje bol i odbojnost naspram počinjenim grijesima, te čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Obraćenje se, dakle, odnosi na prošlost i budućnost; hrani se nadom u Božje milosrđe.

1491 Sakramenat Pokore se sastoji od triju pokornikovih čina i od svećenikova odrješenja. Čini pokornika jesu: kajanje, ispovijed ili očitovanje grijeha svećeniku, te odluka da će se izvršiti zadovoljština i djela zadovoljštine.

1492 Kajanje (zove se i skrušenost) treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire iz prave ljubavi prema Bogu, zove se “savršenim”; ako je pak utemeljeno na drugim razlozima, zove se “nesavršenim”.

1493 Tko želi postići pomirenje s Bogom i s Crkvom, mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iako nije nužna, Crkva je ipak živo preporučuje.

1494 Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina “zadovoljštine” ili “pokore” da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku.

1495 Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su dobili ovlast odrješivanja od crkvene vlasti.

1496 Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:

– pomirenje s Bogom po kojem pokornik ponovno zadobiva milost;

– pomirenje s Crkvom;

– otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima;

– otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha;

– mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha;

– povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu.

1497 Pojedinačna i cjelovita ispovijed teških grijeha s odrješenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.

1498 Oprostima vjernici mogu dobiti za sebe, kao i za duše u čistilištu, otpuštenje vremenitih kazni koje su posljedice grijeha.

 

 

Prilog RTS 1 o karmelićanima u Somboru

U utorak 11. travnja 2017. godine na prvom programu Radio-televizije Srbije u sklopu emisije “Građanin”, koja govori o nacionalnim manjinama, prikazan je prilog o redovničkoj zajednici Bosonoge braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, skraćeno rečeno o karmelićanima, koji u Somboru obitavaju već od 1904. godine. Prilog je odmah na početku emisije, a možete ga pogledati na slijedećoj poveznici.

Građanin

Duhovne večeri ponedjeljkom 4

U ponedjeljak 27. ožujka 2017. godine na korizmenoj duhovnoj večeri govorilo se sakramentu Euharistije. Izlagao je karmelićanin o. Danijel Čolo, župni vikar zagrebačke župe Remete. Pročitajte sami što Katekizam katoličke Crkve govori o tom sakramentu.

SAKRAMENT EUHARISTIJE

1322 Sveta euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Oni naime koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećenistva te Križmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom zajednicom sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi.

1323 “Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakramenat pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, ‘na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'”.

I. Euharistija – izvor i vrhunac crkvenog života

1324 “Euharistija je ‘izvor i vrhunac svega kršćanskog života'” “Ostali sakramenti, kao sve crkvene službe i djela apostolata, tjesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.”

1325 ²Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo života s Bogom i jedinstvo Božjeg naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetom.²

1326 Konačno, euharistijskim slavljemmi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji u unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.

1327 Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše vjere: ²Naš se način mišljenja slaže s Euharistijom, a Euharistija sa svoje strane potvrđuje naš način mišljenja.²

II. Kako se ovaj sakrament zove?

1328 Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike. Naziva se:

Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,19; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.

1329 Gospodnja večera– jer se radi o Večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskom Jeruzalemu.

Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo.

Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) – ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.

1330 Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća.

Sveta Žrtva – jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva,žrtva zahvalna” (Heb 13,15) duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog Saveza.

Sveta i božanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je euharistija sakramenat nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu (tabernakulu).

1331 Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta– što je prvotno značenje “opčinstva svetih”, o kojem govori Apostolsko vjerovanje – ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina…

1332 Sveta Misa – jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.

 

III. Euharistija u ekonomiji spasenja

ZNAKOVI KRUHA I VINA

1333 U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: “Uze kruh (…)”, “Uze času punu vina (…)” Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod “rada ruku čovječjih”, ali ponajprije “plod zemlje” i “plod trsa”, darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je “iznio kruh i vino” (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.

1334 U Starom savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. No u povezanosti s Izlaskom ti plodovi poprimaju novo značenje: beskvasni kruh naime, koji su Židovi svake godine blagovali na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta; zatim spomen mane u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svagdašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima. “Časa blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čase novo i konačno značenje.

1335 Čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu, gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova.

1336 Prva najava Euharistije unijela je podjelu među učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o muci, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba. “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) – ovo pitanje Gospodinovo stoljećima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68), i da primiti s vjerom dar njegove Euharistije – isto je što i primiti njega samoga.

 

USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

1337 Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. “U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.”

1338 Tri sinoptička evanđelja i sv. Pavao prenijeli su nam ozvješće o ustanovljenju Euharistije; dok Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu pripravljaju: Krist se predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao.

1339 Da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv, Isus je izabrao vrijeme Pashe.

Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: “Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu”. (…) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (…) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen”. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,7-20).

1340 Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi dao konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu i anticipira konašnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.

“OVO ČINITE MENI NA SPOMEN”

1341 Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.

1342 Od početka je Crkva bila vjerna Gospodinovu nalogu. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se:

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu (Dj 2,42.46).

1343 Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća. Slavlje se Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, s istim osnovnim ustrojstvom. Ono ostaje središte života Crkve.

1344 Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću “uskom stazom Križa stupa” prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.

IV. Liturgijsko slavlje Euharistije

MISA KROZ STOLJEĆA

1345 Iz 2. stoljeća imamo svjedočanstvo sv. Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama onda odvijalo euharistijsko slavlje. I ti su bitni dijelovi sve do naših dana ostali nepromjenjeni u svim velikim liturgijskim obiteljima. Evo što on piše oko 155. godine, tumačeći poganskom caru Antoninu Piju (138-161) što čine kršćani:

[U dan, zvani dan sunca, svi se sastaju na istome mjestu, i oni koji stanuju u gradu i oni koji stanuju na selu. Čitaju se spomen-zapisi apostola ili spisi proroka, već prema tome koliko ima vremena. Zatim, kad čitač završi, predstojnik uzima riječ da opomene i potakne da se tako sjajni primjeri nasljeduju. Zatim se svi zajedno dižemo i molimo molitve] za nas same … i sve druge gdje god bili: da, spoznavši istinu, zavrijedimo i tu milost, da svojim ispravnim životom i djelovanjem budemo vjerni zapovijedima te postignemo vječno spasenje. Nakon završene molitve, pozdravimo jedni druge cjelovom. Potom se predstojniku braće donosi kruh i čaša s vodom i vinom. On ih uzme, izreče hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i Duha Svetoga i opširno izriče zahvalu (grčki: eucharistian), za ove od njega primljene darove. Kad predstojnik završi molitve i zahvalu, sav prisutni narod klikne: Amen. Pošto je predstojnik svršio molitve i narod odgovorio, oni što se kod nas zovu đakoni prisutnima dijele “euharistijski” kruh, vino i vodu, i nose ih odsutnima.

1346 Euharistijsko bogoslužje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do nas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo:

– okupljanje vjernika, bogoslužje Riječi sa čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom;

Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću.

Bogoslužje Riječi i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno “samo jedan bogoštovni čin”; stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.

1347 Zar se nije na isti način odvijala i večera koju je uskrsli Isus blagovao s učenicima u Emausu? Putem im je tumačio Pisma, a zatim, dok bijaše s njima za stolom, ” uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im ga davao”.

TIJEK SLAVLJA

1348 Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni učesnik u Euharistiji. On je veliki svećenik Novoga saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista-Glave – “in persona Christi capitis”) predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj način: čitači, prinosioci darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen.

1349 Bogoslužje Riječi obuhvaća “spise proroka”, to jest Stari savez, i “spomen-zapise apostola”, to jest njihove poslanice i evanđelja; nakon homilije koja potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori, slijede prošnje za sve ljude, prema riječima Apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2).

1350 Prikazanje darova (ofertorij): na oltar se, ponekad u mimohodu, donose kruh i vino što će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere “kad uze kruh i čašu”. “Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj čisti prinos, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono što proizlazi iz njegova stvaranja.” Prikazanje darova na oltaru preuzima Melkisedekov gest i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. On u svojoj žrtvi privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da prinose žrtve.

1351 Kršćani već od početka, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose također svoje darove da se podijele potrebnima. Običaj skupljanja milostinje (collecta), uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati:

Oni koji su imućni i to žele, daju što tko hoće. A što se skupi, pohranjuje se u predstojnika, i on pomaže siročad i udovice i one koji trpe oskudicu zbog bolesti ili drugog uzroka, kao i utamničenike i pridošle strance, jednom riječju, brine se za sve potrebne.

1352 Anafora: S euharistijskom molitvom, zahvalnom i posvetnom, stižemo u srce i na vrhunac slavlja:

U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela, za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidnoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetomu pjevaju.

1353 U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze).

U izvješću o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na Križu.

1354 U anamnezi, koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina, koja nas s njime pomiruje.

U prošnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom – nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima, s papom, mjesnim biskupom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno s njihovim Crkvama.

1355 U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju “kruh s neba” i “času spasenja”, Tijelo i Krv Krista koji se predao “za život svijeta” (Iv 6,51):

Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili “euharistirani” (=nad njima je izrečena euharistija), “mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikomu nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga što učimo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (=ako nije kršten) i ako ne živi po Kristovu nauku.”

V. Sakramentalna žrtva: čin zahvaljivanja, spomen-čin, prisutnost

1356 Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: “Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11,24-25).

1357 Taj Gospodinov nalog izvrsavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.

1358 Euharistiju, dakle, treba promatrati:

– kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu;

– kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela;

– kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.

ČIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU

1359 Euharistija, sakramenat našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.

1360 Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega “zahvaljivanje”.

1361 Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.

SPOMEN-ČIN ŽRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA – CRKVE

1362 Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.

1363 Prema Svetom Pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i suvremeni. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život.

1364 U Novom zavjetu spomen poprima novo značenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktuelna: Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, `kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac’, vrši se djelo našeg otkupljenja.”

1365 Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: “Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje” i “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge “na otpuštenje grijeha” (Mt 26,28).

1366 Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod:

(Krist), Bog i Gospodin nač, iako je na oltaru križa imao jednom sebe smrću prikazati Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje, budući da se njegovo svećeništvo nije imalo smrću ugasiti (Heb 7,24.27), na Posljednjoj večeri, “one noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu (kako to zahtijeva čovjekova narav), po kojoj će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (1 Kor 11,23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo.

1367 Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: “Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja”: “U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa”.

1368 Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinešena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom. Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (= orans). Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude.

1369 Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku žrtvu:

Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio.

Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.

1370 S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su još na zemlji, nego i oni koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru.

1371 Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, “koji su u Kristu preminuli a jos se nisu posve očistili,”da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir:

Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega. Samo vas to molim da se, gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim.

Zatim (u anafori) molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopće za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dušama za koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita žrtva… Upučujući Bogu molitve za preminule, pa bili oni i grečnici, mi … prikazujemo Krista, žrtvovanog za naše grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama.

1372 Taj je nauk divno sažeo sv. Augustin potičući nas na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našeg Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji:

Sav otkupljeni grad, to jest zajednica i društvo svetih, prinosi se Bogu kao sveopća žrtva po onom Velikom Svećeniku koji je, uzevši lik sluge, u muci prinio sama sebe da nas učini tijelom tako velike Glave. (…) Takva je žrtva kršćana: “(…) tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu” (Rim 12,5). I tu žrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima poznatom, gdje se vidi da u onome što prinosi – prinosi samu sebe.

KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJEČI I DUHA SVETOGA

1373 “Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na više načina: u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve – “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima(Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je “ponajpače prisutan pod euharistijskim prilikama”.

1374 Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je “tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti”. U presvetom sakramentu Euharistije “sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist”. “Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek”.

1375 U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje:

Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.

A sv. Ambrozije veli o pretvorbi:

Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav … Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.

1376 Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: “A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom.

1377 Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.

1378 Štovanje Euharistije. U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. “Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramenta Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.”

1379 Svetohranište (tabernakul) služilo je u početku za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu – prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba biti tako napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u svetom sakramentu.

1380 Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio “do kraja” (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav:

Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.

1381 “Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne može se spoznati osjetilima, veli sv. Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu”. Zato, tumašeći riječi iz Lk 22,19: Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati, sv. Ćiril izjavljuje: “Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer on, koji je Istina, ne laže”.

Klanjam ti se smjerno, tajni Boze nas,

Sto pod prilikama tim se sakrivaš,

Srce ti se moje sasvim predaje,

Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,

Al za čvrstu vjeru dosta je što čuh;

Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,

Istine nad ovom nema Istinom.

VI. Vazmena gozba

1382 Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.

1383 Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. “Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?” – veli sv. Ambrozije, a na drugom mjestu: “Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo”. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli:

Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo (ovaj prinos) na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.

“UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI”: PRIČEST

1384 Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.” (Iv 6,53).

1385 Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: “Stoga tko god jede kruh ili pije času Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čase pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.

1386 Pred veličinom ovog sakramenta vjernik ne može nego ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reći: Gospodine, nisam dostojan da uđes pod krov moj, nego samo reci riječ i bit će izliječena duša moja”.

U Božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog vjernici mole u istom duhu:

Sine Božji, učini me danas dionikom svoje otajstvene večere. Neću otkriti Tajnu tvojim neprijateljima, niti ću ti dati Judin poljubac, nego ti, poput onog razbojnika, vapijem: “Sjeti me se, Gospodine, u svome Kraljevstvu”.

1387 Da se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisan u njihovoj Crkvi. Tjelesno držanje (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost.

1388 Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: “Veoma se preporučuje ono savršenije učestvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.”

1389 Crkva obvezuje vjernike da u “nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji” i da Euharistiju prime najmanje jedamput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili jos češće, pa i svakog dana.

1390 Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih razloga ovaj se način pričešćivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, “sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe”. To je redoviti oblik pričešćivanja u istočnim obredima.

PLODOVI PRIČESTI

1391 Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pričesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: “Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni” (Iv 6,57):

Kad na Gospodnje blagdane vjernici primaju Tijelo Sina, oni jedni drugima navješćuju Radosnu vijest da je darovan zalog života, kao kad je anđeo rekao Mariji iz Magdale: “Krist je uskrsnuo!” Gle, onomu koji prima Krista već sada je darovan život i uskrsnuće.

1392 Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetom”, čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u Krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina.

1393 Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti “predano je za nas” i Krv koju pijemo “prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha”. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih:

“Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.” Ako naviještamo smrt Gospodnju, naviještamo otpuštenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpuštenja grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Budući da stalno griješim, trajno moram imati lijek.

1394 Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu:

Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga.

1395 Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakramenat onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom.

1396 Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo.Taj poziv ostvaruje Euharistija: “Časa blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,16-17):

Ako ste Tijelo Kristovo i njegovi udovi, onda je na stol Gospodnji stavljen vaš sakramenat, primate svoj sakramenat. Odgovarate “Amen” (“Da, tako je”) na ono što primate i tim odgovorom to potpisujete. Čuješ riječ: “Tijelo Kristovo”, i ti odgovaraš “Amen”. Budi, dakle, Kristov ud da bi tvoj Amen bio istinit.

1397 Euharistija obvezuje u prilog siromašnih: Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braći prepoznavati Krista:

Krv si Gospodinovu pio, a ne prepoznaješ brata svoga. Tim što ne smatraš dostojnim podijeliti svoju hranu s onim koji je smatran dostojnim biti dionik ovoga stola, obeščašćuješ ovaj isti stol. Bog te je oslobodio od svih tvojih grijeha i pozvao te na ovu gozbu. A ti, čak ni tada, nisi postao milosrdniji.

1398 Euharistija i jedinstvo kršćana. Pred veličinom ovog otajstva sv. Augustin kliče: “O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi!” Što se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju.

1399 Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. “Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente – poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju – po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom”. Zato neko zajedništvo in sacris, u svetim činima dakle i u Euharistiji, “jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast”.

1400 Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve a nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva”. To je razlog zašto katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama. Ipak i one, “kad na svetoj Večeri vrše spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak”.

1401 Katolički službenici, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.

VII. Euharistija – “zalog buduće slave”

1402 U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: “O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave”. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara “napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću”, to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.

1403 Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega” (Mt 26,29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća tog obećanja te upravlja pogled prema onome “koji dolazi”(Otk 1,4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleći: “Marana tha!” (1 Kor 16,22), “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20), “Neka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!”.

1404 Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo “čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista”, moleći da svi skupa vječno “uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu”.

1405 Te velike nade, tj. novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost, nemamo sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije. Uistinu, kad god se slavi ovo otajstvo, “vrši se djelo našega otkupljenja”; “lomimo isti kruh koji je lijek besmrtnosti, ustuk protiv smrti, hrana da bi se zauvijek živjelo u Isusu Kristu”.

Ukratko

1406 Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (…). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni (…), u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,51.54.56).

1407 Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.

1408 Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.

1409 Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.

1410 Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.

1411 Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.

1412 Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino, na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi posvećenja sa Posljednje večere “Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati. (…) Ovo je kalež moje Krvi …”

1413 Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.

1414 Ukoliko je žrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljština za grijehe živih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra.

1415 Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu Pokore.

1416 Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.

1417 Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije; a obvezuje ih da to učine barem jedamput u godini.

1418 Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. “Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu”.

1419 Budući da je Krist prešao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduće slave kod njega: sudjelovanje u svetoj žrtvi poistovjećuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu života, budi čeznju za životom vječnim i već sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.