Duhovne večeri ponedjeljkom 6/2

SAKRAMENT ŽENIDBE

1601 “Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva”.

  1. Ženidba u Božjem nacrtu

1602 Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene na sliku i priliku Božju a završava prikazom “svadbe Jaganjčeve” (Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o njezinu “otajstvu”, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama što proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve.

ŽENIDBA U REDU STVARANJA

1603 “Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom (…) Sam je Bog začetnik ženidbe”. Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različnosti ne smijemo zaboraviti ono što je u braku opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti bračnog sjedinjenja, jer je “spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici”.

1604 Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav. Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. To je nešto dobro, vrlo dobro u očima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: “I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite” (Post 1,28).

1605 Sveto pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: “Nije dobro da čovjek bude sam.” Žena, “meso od mesa njegova”, njemu sučelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao “pomoć”, predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć. “Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). Da to znači neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bića, sam Gospodin pokazuje podsječajući kakav je bio “u početku” Stvoriteljev naum: “Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo” (Mt 19,6).

ŽENIDBA POD VLAŠĆU GRIJEHA

1606 Svaki čovjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškog i ženskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrožavano neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida. Taj se nered može očitovati oštrije ili manje oštro i može biti bolje ili slabije obuzdavan, već prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama – ali čini se da je upravo sveopćeg karaktera.

1607 Vjera nas uči da taj nered, koji s boli konstatiramo, ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajedništva muškarca i žene. Njihovi su odnosi izopačeni uzajamnim optužbama; njihova uzajamna privlačnost, dar samog Stvoritelja, izokreće se u odnose gospodarenja i požude; divan poziv muškarca i žene da budu plodni, da se množe i da sebi podlože zemlju opterećen je porođajnim bolovima i umorom od rada.

1608 Ipak, premda teško poremećen, red stvaranja ostaje. Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio. Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog “u početku” stvorio.

ŽENIDBA U ŠKOLI ZAKONA

1609 U svom milosrđu Bog nije zapustio čovjeka grešnika. Patnje koje proizlaze iz grijeha, “muke rađanja” (Post 3,16) i rad “u znoju lica svoga” (Post 3,19), predstavljaju također lijek koji ublažuje štete grijeha. Nakon pada, ženidba pomaže da čovjek nadvlada povlačenje u sebe, sebičnost, traženje vlastitog užitka, te potiče otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje.

1610 Moralna svijest glede jedinstva i nerazrješivosti ženidbe razvila se u školi staroga Zakona. Mnogoženstvo patrijarhâ i kraljeva nije još izričito odbačeno. Ipak Mojsijev zakon smjera štititi ženu protiv proizvoljnog muževa gospodarenja, premda, kako reče Gospodin, i taj Zakon nosi tragove “tvrdoće srca” čovječjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpuštanje žene.

1611 Gledajući Savez Božji s Izraelom u slici isključive i vjerne bračne ljubavi, proroci su pripremali svijest izabranoga Naroda za dublje shvaćanje jedinstva i nerazrješivosti ženidbe. Knjiga Rutina i Tobijina pružaju dirljivo svjedočanstvo o visokom poimanju ženidbe, o supružničkoj vjernosti i nježnosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao čistog odraza Božje ljubavi, “jake kao smrt”, koju “mnoge vode ne mogu ugasiti” (Pj 8,6-7).

ŽENIDBA U GOSPODINU

1612 Svadbeni savez između Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vječni Savez, u kome se je Sin Božji, utjelovivši se i žrtvujući svoj život, na neki način sjedinio sa cijelim po njemu spasenim čovječanstvom, pripremivši tako “svadbu Jaganjčevu” (Otk 19,7.9).

1613 Na početku svoga javnog djelovanja Isus je – na zahtjev svoje majke – učinio svoje prvo čudo za vrijeme jedne svadbe. Crkva pridaje veliku važnost Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je ženidba nešto dobro i navještaj da će odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazočnosti.

1614 U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita žena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće srca; ženidbeni vez muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. “Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6).

1615 To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i preteško breme, teže od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, nosei svoj križ, ženidbeni drugovi mogu “shvatiti” izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života.

1616 To je ono što apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: “Muzevi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti” (Ef 5,25-26), odmah dodajući: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31-32).

1617 Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.

DJEVIČANSTVO RADI KRALJEVSTVA

1618 Krist je središte svega kršćanskog života. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili društvenih veza. Od samih početaka Crkve bilo je muškaraca i žena koji su se odricali velikoga bračnog dobra da bi slijedili Jaganjca kamo god pođe’ (Otk 14,4), da bi se bavili onim što je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi, idući ususret Zaručniku koji dolazi. Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu življenju kojemu je on uzor: Doista ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati (Mt 19,12).

1619 Djevičanstvo radi Kraljevstva nebeskoga rast je krsne milosti, moćan znak uzvišene prednosti veze s Kristom, žarkog iščekivanja njegova povratka, znak koji također podsjeća kako je ženidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi.

1620 Oboje, sakrament ženidbe i djevičanstvo radi Kraljevstva Božjega, potječu od samoga Gospodina. On im daje smisao i udjeljuje milost potrebnu da se mogu živjeti u skladu s njegovom voljom. Poštovanje prema djevičanstvu radi Kraljevstva i kršćansko poimanje braka nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju: Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva; tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (…) Doista, ono što izgleda lijepim samo u usporedbi s nečim to je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega što se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu.

II. Slavlje ženidbe (vjenčanje)

1621 U latinskom obredu, slavlje sakramenta ženidbe između dvoje katoličkih vjernika redovito biva pod misom iz razloga što su svi sakramenti povezani s Kristovim vazmenim otajstvom. U Euharistiji se vrši spomenčin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaručnicom, za koju je samoga sebe predao. Prikladno je, dakle, da mladenci zapečate pristanak uzajamnog darivanja prikazujući vlastite živote, sjedinjujući to prikazanje s prinosom Kristovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj žrtvi, i primajući pričest kako bi, imajući udjela u istome Tijelu i istoj Krvi Kristovoj, oni tvorili samo jedno tijelo’ u Kristu.

1622 Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje (…) mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.’ Stoga priliči da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore.

1623 U latinskoj Crkvi obično se drži da sami mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izražujući pred Crkvom svoj pristanak. U istočnim liturgijama služitelj sakramenta (nazvanog ‘vjenčanje’) jest prezbiter ili biskup koji, nakon što je primio uzajamni pristanak mladenaca, redom ovjenča mladenca i mladenku u znak ženidbenog saveza.

1624 Različite liturgije obiluju blagoslovnim molitvama i epiklezama koje od Boga zazivaju milost i blagoslov na novi par, napose na mladenku. U sakramentalnoj epiklezi mladenci primaju Duha Svetoga kao zajedništvo ljubavi Krista i Crkve. On je pečat njihova saveza, uvijek nuđeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj će se njihova vjernost obnavljati.

III. Ženidbena privola

1625 Ženidbeni savez sklapaju kršteni muškarac i žena, slobodni za sklapanje ženidbe, slobodno izražujući svoju privolu. Biti ‘slobodan’ znači: ne biti podložan prisili; biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona.

1626 Crkva smatra uzajamnu privolu među mladencima nužnim čimbenikom ‘koji čini ženidbu’. Nema li privole, nema ni ženidbe.

1627 Privola je ‘čin volje kojim se supružnici uzajamno darivaju i primaju’: ‘Uzimam te za svoju ženu’ – ‘Uzimam te za svoga muža’. Ta privola koja uzajamno vezuje supružnike, nalazi svoje ispunjenje u činu kojim njih dvoje postaju ‘jedno tijelo’.

1628 Privola treba biti čin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili teške izvanjske prisile. Nikoja ljudska vlast ne može tu privolu nadomjestiti. Nedostaje li ta sloboda, ženidba je nevaljana.

1629 Zbog toga (ili iz drugih razloga koji ženidbu čine ništavnom ili kao da je nije bilo), nakon što nadležni crkveni sud istraži slučaj, Crkva može proglasiti ‘ništavnost ženidbe’, što znači izjaviti da ženidbe nije ni bilo. U tom slučaju dotični muškarac i žena slobodni su sklapati druge ženidbene veze, s time da poštuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja.

1630 Svećenik (ili đakon) koji prisustvuje vjenčanju prima od mladenaca privolu u ime Crkve i u ime Crkve daje blagoslov. Nazočnost crkvenog službenika (kao svjedoka) vidljivo ističe da je ženidba crkvena stvarnost.

1631 To je razlog zbog kojega Crkva za svoje vjernike redovito traži crkveni oblik vjenčanja. Više je razloga tome u prilog:

‘Sakramentalno sklapanje ženidbe je liturgijski čin. Prikladno je, dakle, slaviti je u javnom crkvenom bogoslužju.

‘Ženidba uvodi u određeni crkveni stalež, u Crkvi uspostavlja među supružnicima kao i prema djeci stanovita prava i dužnosti.

‘Budući da je ženidba u Crkvi određeni stalež, potrebno je imati o njoj sigurnost (otud obveza nazočnosti svjedoka).

‘Javnost privole štiti jednom dano ‘da’ i pomaže da mu supružnici ostanu vjerni.

1632 Da supružničko ‘da’ bude čin odgovoran i slobodan, i da ženidbeni savez ima čvrste i trajne čovječne i kršćanske temelje, priprava za brak od osnovne je važnosti. Povlašteni su put toj pripravi primjer i nauk roditelja i obitelji.

Uloga pastira i kršćanske zajednice kao ‘Božje obitelji’ nužna je za prenošenje ljudskih i kršćanskih vrijednosti braka i obitelji, to više što u naše doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognjištima koja više ne jamče dovoljno tu pripravu: Mlade treba osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme poučiti o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, mogli u pravo doba prijeći od časnog zaručništva u brak.

MJEŠOVITE ŽENIDBE I RAZLIČITOST VJERE

1633 U mnogim je zemljama dosta često sklapanje mješovitih ženidbi (između katolika i krštenog nekatolika). Takva ženidba traži osobitu pozornost i supružnika i dušobrižnika. Slučaj pak ženidbe s različitošću vjere (između katolika i nekrštenog) iziskuje još veću opreznost.

1634 Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ukoliko im uspije povezati što je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovažiti teškoće mješovitih ženidbi. One proizlaze iz činjenice da podjela među kršćanima još nije prevladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te teškoće samo povećati. Vjerska razmimoilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.

1635 Prema važećem pravu latinske Crkve, za dopuštenost mješovite ženidbe traži se izričito dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. To dopuštenje i taj oprost pretpostavlja da obje strane poznaju i ne isključuju bitne svrhe i svojstva ženidbe kao i obveze koje uzima katolička stranka glede krštenja i odgoja djece u Katoličkoj Crkvi.

1636 U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane kršćanske zajednice mogle su organizirati zajedničku pastvu za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje živjeti u svjetlu vjere. Treba im također pomagati svladavati napetosti između obveza što ih supružnici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga što im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u čemu se razlikuju.

1637 U brakovima s različitošću vjere katolički supružnik ima naročit zadatak. Doista “muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom” (1 Kor 7,14). Velika je radost za kršćanskog supružnika i za Crkvu ako to “posvećivanje” dovede do slobodnog obraćenja drugog supružnika na kršćansku vjeru. Iskrena bračna ljubav, ponizno i strpljivo življenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supružnika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obraćenja.

IV. Učinci sakramenta ženidbe

1638 “Iz valjane ženidbe nastaje među ženidbenim drugovima veza koja je po svojoj naravi trajna i isključiva; osim toga, u kršćanskoj se ženidbi drugovi posebnim sakramentom okrepljuju i kao posvećuju za dužnosti i dostojanstvo svojega staleža”.

ŽENIDBENI VEZ

1639 Privolu kojom se ženidbeni drugovi uzajamno daju i prihvaćaju, zapečaćuje sam Bog. Iz njihova saveza “rađa se, također pred društvom, ustanova koja je po Božjoj odredbi trajna”. Supružnički savez uključen je u savez Boga s ljudima: “Prava bračna ljubav uzdignuta je u božansku ljubav”.

1640 Ženidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da među krštenima sklopljena i izvršena ženidba nikad ne može biti razriješena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog čina supružnika izvršenja ženidbe neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamčen Božjom vjernošću. Crkva nema vlasti izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti.

MILOST SAKRAMENTA ŽENIDBE

1641 “Kršćanski supružnici (…) imaju u svom životnom položaju i u svom staležu vlastit dar u Božjem narodu.” Ta milost vlastita sakramentu ženidbe namijenjena je usavršavanju supružničke ljubavi, jačanju njihova nerazrješiva jedinstva. Snagom te milosti oni “se uzajamno pomažu za postizanje svetosti u bračnom životu u prihvaćanju i odgoju djece”.

1642 Krist je izvor te milosti. “Kao što je nekoć sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve po sakramentu ženidbe dolazi ususret kršćanskim supruzima². im supruzima”.On ostaje s njima, daje im snage da ga slijede uzimajući na se svoj križ, da se nakon padova ponovno dižu, da si uzajamno opraštaju, da nose terete jedno drugoga, da budu “podložni (…) jedni drugima u strahu Kristovu” (Ef 5,21) te se ljube ljubavlju nadnaravnom, nježnom i plodnom. U radostima njihove ljubavi i obiteljskog života on im već na ovome svijetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjčeve: Kako bih mogao izraziti sreću toga braka što ga Crkva sjedinjuje, euharistijska žrtva utvrđuje, blagoslov pečati, anđeli naviještaju a nebeski Otac prihvaća? Kakav li su par dvoje vjernika sjedinjeni istom nadom, istom čežnjom, istim obdržavanjem, istim služenjem! Oboje su djeca istoga Oca, služitelji istoga Gospodara; nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu. Dapače, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.

V. Dobra i zahtjevi bračne ljubavi

1643 “Bračna ljubav uključuje cjelinu u koju ulaze sve sastojnice osobe – zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti, čežnja duha i volje; ona smjera duboko osobnom jedinstvu, koje – nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu – vodi do punog jedinstva srca i duše. Ta ljubav traži nerazrješivost i vjernost u uzajamnom neopozivu darivanju te se otvara plodnosti. Riječ je ukratko o redovitim značajkama svake bračne ljubavi, ali s novim značenjem koje ju ne samo čisti i učvršćuje, nego je također toliko uzvisuje te ona postaje izrazom upravo kršćanskih vrijednosti”.

JEDINSTVO I NERAZRJEŠIVOST ŽENIDBE

1644 Ljubav među supruzima po svojoj naravi iziskuje jedinstvo i nerazrješivost njihova osobnoga zajedništva koje uključuje sav njihov život: “Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mt 19,6).157 Oni su “pozvani trajno rasti u svome zajedništvu, u svakodnevnoj vjernosti bračnom obećanju potpunog uzajamnog dara”. To ljudsko zajedništvo potvrđeno, očišćeno i k savršenstvu privedeno zajedništvom u Isusu Kristu, što ga daje sakrament braka. Ono se produbljuje življenjem zajedničke vjere i zajedničkim primanjem pričesti.

1645 “Ženidbeno jedinstvo koje Gospodin potvrđuje, jasno se očituje također u jednakom osobnom dostojanstvu kako muškarca tako i žene, što ga treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi”. Mnogoženstvo se protivi tom jednakom dostojanstvu i jedinoj i isključivoj bračnoj ljubavi.

VJERNOST BRAČNE LJUBAVI

1646 Bračna ljubav po samoj svojoj naravi traži od supružnika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se supružnici jedno drugome darovali. Ljubav želi biti neopoziva. Ne može biti “doista drugačije odredbe”. “To prisno sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo”.

1647 Najdublji je tome razlog Božja vjernost savezu i Kristova vjernost Crkvi. Sakrament ženidbe osposobljuje ženidbene drugove da tu vjernost predstavljaju i da je svjedoče. Od sakramenta, nerazrješivost ženidbe dobiva nov i dublji smisao.

1648 Može izgledati teško, čak nemoguće, za cijeli se život vezati uz jedno ljudsko biće. Stoga je još potrebnije naviještati dobru vijest da nas Bog ljubi potpunom i neopozivom ljubavlju, da su supružnici dionici te ljubavi, da ih Bog vodi i podupire te po svojoj vjernosti mogu oni biti svjedoci vjerne ljubavi Božje. Muž i žena koji Božjom milošću, često u vrlo teškim uvjetima, daju takvo svjedočanstvo zaslužuju zahvalnost i potporu crkvene zajednice.

1649 Ipak ima prilika kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. Supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – pomiriti se. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenom vezu koji ostaje nerazrjesiv.

1650 U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub” (Mk 10,11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti.

1651 Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati: Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju.

OTVORENI ZA PLODNOST

1652 “Ustanova ženidbe i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje”. Djeca su najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja. Sam Bog koji je rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18) i koji je čovjeka od početka stvorio kao muško i žensko (Mt 19,4), želeći mu udijeliti posebno udioništvo u svome stvarateljskom djelu, blagoslovio je muža i ženu rekavši: “Plodite se i množite se” (Post 1,28). Prema tome, pravo njegovanje brašne ljubavi kao i sav ustroj obiteljskog života što otud proizlazi – ne zanemarivši ostale svrhe braka – idu za tim da bi supružnici s hrabrošću bili spremni za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, koji po njima neprekidno umnožava i obogaćuje svoju obitelj.

1653 Plodnost bračne ljubavi proteže se na plodove moralnog, duhovnog i nadnaravnog života koje roditelji odgojem prenose na svoju djecu. Roditelji su prvi i poglaviti odgojitelji svoje djece. U tom smislu osnovna je zadaća braka i obitelji biti u službi života.

1654 Bračni život ženidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to može u ljudskom i kršćanskom pogledu biti sasvim osmišljen. Njihova ženidba može odsijevati plodnošću ljubavi, prihvaćanja drugih i žrtve.

VI. Domaća Crkva

1655 Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego “Božja obitelj”. Od početaka jezgru su Crkve često činili oni koji postadoše vjernici zajedno sa cijelom svojom obitelji. Kad bi se obraćali, željeli bi da im sva obitelj bude spašena. Postavši vjerničke te obitelji bijahu mali otoci kršćanskoga života usred nevjernoga svijeta.

1656 U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, služeći se drevnim izrazom nazvao obitelj “Ecclesia domestica – Domaća Crkva”. U krilu obitelji “roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto”.

1657 Eto gdje se na povlašten način izvršava krsno svećeništvo oca, majke, djece i svih članova obitelji: “sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvaljivanjem, svjedočenjem svetog života, odricanjem i djelima ljubavi”. Obiteljski je dom tako prva škola kršćanskog života i “bogatije čovječnosti”. Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom predanju stalno obnavljanom i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života.

1658 Treba spomenuti one osobe koje su zbog određenih uvjeta u kojima moraju živjeti – što često ne ovisi o njihovoj volji – osobito bliže Isusovu srcu te zaslužuju ljubav i brižnu skrb Crkve, a naročito njezinih pastira: velik broj osoba koje nisu u braku. Mnogi od njih ostaju bez ljudske obitelji često zbog siromaštva. Ima onih koji u takvu stanju žive u duhu Blaženstava, uzorno služeći Bogu i bližnjemu. Svima moraju biti otvorena vrata domova, obiteljî, “domaćih Crkava”, i velike obitelji koja je Crkva. “Nitko na ovom svijetu nije lišen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su `umorni i opterećeni’ (Mt 11,28)”.

Ukratko

1659 Kaže sveti Pavao: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu (…) Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5.32).

1660 Ženidbenim savezom, muškarac i žena vezuju se u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi ženidba je određena za dobro ženidbenih drugova i za rađanje i odgoj djece. Među krštenima Krist Gospodin uzdignuo je ženidbu na dostojanstvo sakramenta.

1661 Sakrament ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milost sakramenta usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vjecni život.

1662 Ženidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, što znači voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne jubavi.

1663 Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u jedno javno stanje života u Crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika (ili ovlaštenog predstavnika Crkve), svjedokâ i vjerničke zajednice.

1664 Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono što je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova “najdragocjenijeg dara”, djeteta.

1665 Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali nesmiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.

1666 Kršćanski je dom mjesto gdje djeca primaju prvi navještaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove “domaća Crkva”, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi.

Duhovne večeri ponedjeljkom 6/1

Posljednjeg ponedjeljka u korizmi, dan nakon Cvjetnice, 10. travnja 2017. godine, u sklopu duhovnih večeri ponedjeljkom, bilo je govora o dva sakramenta: Svetom redu i Ženidbi. Predavač je bio o. Zlatko Pletikosić, prior karmelićanskog samostana u Zagrebu u Remetama, inače domaći, somborski sin. Radi lakšeg praćenja govor o ova dva sakramenta stavljamo u dvije odvojene objave.

SAKRAMENTI U SLUŽBI ZAJEDNICE

1533 Krst, potvrda i euharistija sakramenti su kršćanske inicijacije. Na njima se zasniva opći poziv svih Kristovih učenika, poziv na svetost i na poslanje evangeliziranja svijeta. Ti sakramenti daju potrebne milosti da se živi po Duhu u ovom životu hodočasnika na putu prema domovini.

1534 Dva druga sakramenta, sveti red i ženidba, usmjereni su k spasenju drugih. A ako pridonose i osobnom posvećenju, to biva po služenju što se iskazuje drugima. Ovi sakramenti daju posebno poslanje u Crkvi i služe za izgradnju Božjeg naroda.

1535 U tim sakramentima vjernici koji su već u krštenju i potvrdi posvećeni za svećeništvo zajedničko svim vjernicima, mogu primiti posebna posvećenja. Oni koji primaju sveti red, u Kristovo se ime “postavljaju da Crkvu hrane riječju i milošću Božjom”. A “kršćanski se supruzi jačaju i na neki način posvećuju posebnim sakramentom za dužnosti i dostojanstvo svoga staleža”.

SAKRAMENT SVETOGA REDA

1536 Sveti Red je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima: to je dakle sakrament apostolske službe. Ima tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat. [O ustanovljenju od Krista i o apostolskoj službi v. broj 871 i sl. Ovdje se govori samo o sakramentalnom putu kojim se ta služba prenosi.]

I. Zašto ime Sakrament Reda?

1537 Riječ Red, u rimskoj starini, označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo, naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grčkom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…

1538 Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament. Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogučava vršenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvećenja.

II. Sakrament Reda u naumu spasenja

SVEĆENIŠTVO STAROG ZAVJETA

1539 Izabrani je narod Bog ustanovio kao “kraljevstvo svećenikâ, narod svet” (Izl 19,6). Ali unutar izraelskog naroda Bog je izabrao jedno od dvanaest plemena, Levijevo pleme, odvajajući ga za bogoštovnu službu; sam Bog je njegova baština. Počeci starozavjetnog svećeništva posvećeni su posebnim obredom. Njime su svećenici “postavljeni za ljude u odnosu prema Bogu, da prinose darove i žrtve za grijehe”.

1540 Iako je ustanovljeno za naviještanje Božje riječi i za uspostavljanje zajedništva s Bogom po žrtvama i molitvama, to svećeništvo ipak nije bilo sposobno ostvariti spasenje jer je moralo neprekidno prinositi žrtve i nije moglo dovesti do konačnog posvećenja, koje će samo Kristova žrtva ostvariti.

1541 Crkvena liturgija ipak vidi u Aronovu svećeništvu i u levitskoj službi, kao i u uspostavi sedamdesetorice muževa, sliku novozavjetnog svećeništva. Tako Crkva, u latinskom obredu, u posvetnoj molitvi kod biskupskog ređenja moli: “Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe, koji u visinama stanuješ a nizine motriš; ti sve znadeš prije no što se dogodi; ti si milosnom Riječju svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od Abrahama; prvake si i svećenike postavljao i svetišta svoja nisi ostavio bez službe, od početka se svijeta proslavljaš u onima koje odabireš”.

1542 U ređenju prezbitera Crkva moli: “Tako su se i u Starome zavjetu razvijali stupnjevi svećenstva i službe levita u išćekivanju novog otajstva: na čelo narodu postavio si velike svećenike da ga vode, a druge si ljude odabrao da im pomažu i imaju udjela u njihovoj službi. Ti si prenio Mojsijev duh sedamdesetorici ljudi punih mudrosti da bi on sam, uz njihovu pomoć, lakše upravljao brojnim narodom za vrijeme putovanja kroz pustinju. Aronovim si sinovima predao izobilje Očeve punine: da bude dosta svećenika za prinošenje spasonosnih žrtava i obavljanje ostalih službi”.

1543 A u posvetnoj molitvi ređenja đakona Crkva ispovijeda: “Odredio si da za vršenje svete službe vojuju službenici raspoređeni u tri stupnja. U Starom zavjetu ti si izabrao Levijeve sinove da vrše službu u svetom šatoru i zauvijek posjeduju dio koji im je pripao: baština vječnog blagoslova”.

JEDINO KRISTOVO SVEĆENIŠVTO

1544 Sve slike starozavjetnog svećeništva ispunile su se u Isusu Kristu, koji je jedini “Posrednik između Boga i ljudi” (1 Tim 2,5). Melkisedeka, “svećenika Boga Svevišnjega” (Post 14,18), kršćanska predaja smatra praslikom svećeništva Krista, jedinog “velikog svećenika po redu Melkisedekovu” (Heb 5,10; 6,20), “svetog, nedužnog, neokaljanog” (Heb 7,26), koji “jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene” (Heb 10,14), tj. svojom jedinom žrtvom na križu.

1545 Kristova je otkupiteljska žrtva jedna jedina, i izvršena jednom zauvijek. Pa ipak ona postaje prisutna u euharistijskoj žrtvi Crkve. Isto je i s jedinim svećeništvom Isusa Krista: ono se po ministerijalnom svećeništvu uprisutnjuje a da se pri tom ne umanjuje jedinstvenost Kristova svećeništva. “Naime, samo je Krist pravi svećenik, drugi su samo njegovi službenici”.

DVOJAKO SUDIONIŠTVO U JEDINSTVENOM KRISTOVU SVEĆENIŠTVU

1546 Krist, veliki svećenik i jedini posrednik, učinio je Crkvu “kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otk 1,6). Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva, svećenička. Vjernici, svatko prema svome pozivu, vrše svoje svećeništvo sudjelovanjem u Kristovu svećeničkom, proročkom i kraljevskom poslanju. Vjernici su po sakramentima krštenja i potvrde “posvećeni da budu (…) sveto svećenstvo”.

1547 Ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo biskupa i prezbitera i opće svećeništvo svih vjernika, iako “i jedno i drugo, svako na svoj način, imaju dio u Kristovu svećeništvu”, ipak se između sebe bitno razlikuju, iako su “u međusobnom odnosu”. U kojem smislu? Dok se opće svećeništvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, život vjere, nade i ljubavi, život po Duhu, ministerijalno je svećeništvo u službi općega svećeništva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih kršćana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom, sakramentom Reda.

U OSOBI KRISTA – GLAVE

1548 U crkvenoj službi zaređenog službenika sam Krist je nazočan svojoj Crkvi kao Glava svoga tijela, Pastir svoga stada, Veliki svećenik otkupiteljske žrtve, Učitelj Istine. To Crkva izražava kad kaže da svećenik snagom sakramenta reda djeluje in persona Christi Capitis (u osobi Krista-glave): Isti je svećenik, Isus Krist, koga zamjenjuje njegov službenik. Ako je ovaj, po svojem svećeničkom posvećenju koje je primio, postao doista sličan vrhovnom svećeniku, ima vlast djelovati snagom samoga Krista kojega predstavlja (virtute ac persona ipsius Christi). Krist je izvor svakog svećeništva: jer svećenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svećenik Novog zavjeta djeluje u Kristovoj osobi.

1549 Po službi reda, osobito biskupâ i prezbitera, postaje vidljiva nazočnost Krista kao Glave Crkve u zajednici vjernika. Prema lijepoj izreci sv. Ignacija Antiohijskog, biskup je typos tou Patros, živa slika Boga Oca.

1550 Ta Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamči na isti način za sve čine službenika. Dok je u sakramentalnim činima to jamstvo dano tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti, postoje mnogi drugi čini u kojima ljudski biljeg službenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evanđelju i koji prema tome mogu štetiti apostolskoj plodnosti Crkve.

1551 To svećeništvo jest ministerijalno. “A ona dužnost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je služenje“. Potpuno je usmjereno prema Kristu i prema ljudima. Potpuno ovisi o Kristu i o njegovu jedinom svećeništvu i ustanovljeno je na korist ljudima i crkvenoj zajednici. Sakrament reda podjeljuje “svetu vlast”, koja nije drugo doli Kristova vlast. Vršenje te vlasti mora se dakle ravnati prema uzoru Krista koji je iz ljubavi postao posljednji i sluga svima. “Gospodin je jasno rekao da je skrb za njegovo stado mjerilo ljubavi prema njemu”.

“… U IME SVE CRKVE”

1552 Ministerijalno svećeništvo nema samo zadaću da zastupa Krista – Glavu Crkve – pred zajednicom vjernika; ono i djeluje u ime čitave Crkve kad upravlja Bogu molitvu Crkve, a osobito kad prinosi euharistijsku žrtvu.

1553 Izraz “u ime sve Crkve” ne znači da su svećenici izaslanici zajednice. Molitva i prinos Crkve nerazdvojivi su od molitve i prinosa Krista, njezine Glave. To je uvijek Kristova služba u njegovoj Crkvi i po njoj. Cijela Crkva, Tijelo Kristovo, moli i prinosi se “po Kristu, s Kristom i u Kristu”, u jedinstvu Duha Svetoga, Bogu Ocu. Cijelo tijelo, caput et membra (glava i udovi), moli i prinosi se; zato oni koji, u Tijelu, vrše posebnu službu, nazivaju se službenicima ne samo Krista nego i Crkve. Upravo stoga što ministerijalno svećeništvo predstavlja Krista, ono može predstavljati Crkvu.

III. Tri stupnja sakramenta Reda

1554 “Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već u starini zovu biskupima, prezbiterima, đakonima”. Katolički nauk, izražen kroz liturgiju, kroz Učiteljstvo i trajnu praksu Crkve priznaje da postoje dva stupnja ministerijalnog sudjelovanja u Kristovu svećeništvu: biskupstvo i prezbiterat. Đakonat je njima na pomoć i služenje. Zato izraz sacerdos u sadašnjoj praksi označava biskupe i prezbitere, a ne i đakone. Mđutim, katolički nauk uči da se stupnjevi sudjelovanja u svećeništvu (biskupstvo i prezbiterijat) kao i stupanj služenja (đakonat) podjeljuju sakramentalnim činom zvanim “ređenje” tj. sakramentom Reda: “Neka svi poštuju đakone kao Isusa Krista, a tako i biskupa, koji je slika Oca, te prezbitere kao Božje vijeće i kao zbor apostola: bez njih nema Crkve”.

BISKUPSKO REĐENJE – PUNINA SAKRAMENTA REDA

1555 “Između različitih onih služba koje se od prvih vremena vrše u Crkvi, prema svjedočanstvu Predaje, prvo mjesto ima služba onih koji, postavljeni za biskupe, po neprekinutom nasljedstvu imaju mladice od apostolskog sjemena”.

1556 Da ispune tako uzvišeno poslanje, “apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga koji je sišao na njih, a sami su polaganjem ruku predali svojim pomoćnicima duhovni dar, koji je sve do nas došao u biskupskom posvećenju”.

1557 Drugi vatikanski sabor pak uči “da se biskupskim posvećenjem dijeli punina sakramenta Reda, koju liturgijski običaj Crkve i glas svetih Otaca zove najvišim svećeništvom, vrhuncem [“Summa”] svete službe”.

1558 “Biskupsko posvećenje daje sa službom posvećivanja također službe poučavanja i vladanja (…) Jer se polaganjem ruku i riječima posvećenja daje milost Duha Svetoga i utiskuje se biljeg, tako da biskupi na odličan i vidljiv način imaju ulogu samoga Krista Učitelja, Pastira i Svećenika, i rade u njegovo ime (in Eius persona agant).” “Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autentični učitelji vjere, svećenici i pastiri”.

1559 “Članom biskupskoga zbora postaje se po sakramentalnom posvećenju i po hijerarhijskom zajedništvu s Glavom i članovima Kolegija”. Na značaj i kolegijalnu narav biskupskog reda upućuje i stari običaj da više biskupa sudjeluje u posveti novog biskupa. Danas se za zakonito ređenje biskupa traži poseban pristanak Rimskog biskupa kao vrhovne vidljive veze zajedništva pojedinačnih Crkava u jednoj Crkvi i kao jamstvu njihove slobode.

1560 Svaki biskup, kao Kristov namjesnik, ima pastirsku brigu za partikularnu Crkvu koja mu je povjerena, ali istodobno kolegijalno sa svom svojom braćom u biskupstvu ima brigu za sve Crkve: “Iako je pojedini biskup pastir samo onog dijela stada koje mu je povjereno, ipak kao zakoniti nasljednik apostola, po božanskoj ustanovi, suodgovoran je za apostolsko poslanje opće Crkve”.

1561 Iz svega što je rečeno vidi se zašto euharistija koju slavi biskup ima sasvim posebno značenje kao znak Crkve okupljene oko oltara pod predsjedanjem onoga koji vidljivo predstavlja Krista, Dobroga Pastira i Glavu Crkve.

REĐENJE PREZBITERA – BISKUPOVIH SURADNIKA

1562 “Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet, učinio je preko svojih apostola dionicima svoga posvećenja i poslanstva njihove nasljednike, to jest biskupe, koji su zakonito povjerili, u različnom stupnju, dužnost svoje službe različitim osobama u Crkvi.” “Zadatak njihove službe predan je u nižem stupnju prezbiterima: oni su uspostavljeni u red prezbitera da bi bili suradnici biskupskog reda, kako bi se pravilno izvršavalo apostolsko poslanje povjereno od Krista.”

1563 “Služba prezbitera, jer je usko povezana s biskupskim redom, sudjeluje u vlasti kojom sam Krist svoje Tijelo izgrađuje, posvećuje i upravlja. Zato svećeništvo prezbitera pretpostavlja sakramente kršćanske inicijacije, no ipak se podjeljuje onim posebnim sakramentom kojim se prezbiteri pomazanjem Duha Svetoga obilježuju posebnim biljegom i tako se suobličuju s Kristom svećenikom da mogu djelovati u ime Krista koji je Glava Crkve”.

1564 “Premda prezbiteri nemaju vrhunac svećeništva i u vršenju svoje vlasti ovise o biskupima, ipak su s njima združeni svećeničkom čašću i posvećuju se po sakramentu Reda, na sliku Krista, vrhovnog i vječnog Svećenika, da propovijedaju evanđelje, da budu pastiri vjernika i da vrše službu Božju kao pravi svećenici Novoga zavjeta“.

1565 Snagom sakramenta reda prezbiteri sudjeluju u općem poslanju što ga je Krist povjerio apostolima. “Duhovni dar koji su primili na ređenju ne pripravlja ih za neko ograničeno i usko poslanje, nego za najviše i opće poslanje `sve do nakraj zemlje'”, “uvijek duhom spremni bilo gdje naviještati evanđelje”.

1566 “Svoju svetu službu najviše vrše u euharistijskom bogoslužju ili sinaksi, gdje radeći kao predstavnici Krista i navješćujući njegovo otajstvo, sjedinjuju molitve vjernika sa žrtvom njihove Glave, i u žrtvi mise posadašnjuju i namjenjuju sve do Gospodinova dolaska jedinu žrtvu Novoga zavjeta, to jest žrtvu Krista koji se Ocu jedanput prinio kao neporočna žrtva.” Iz te jedine žrtve njihovo služenje crpi svu svoju snagu i moć.

1567 “Prezbiteri, mudri suradnici biskupskog reda i njegova pomoć i oruđe, pozvani da služe Božjem narodu, čine jedan prezbiterij sa svojim biskupom, s različitim dužnostima. U pojedinim mjesnim zajednicama vjernika čine na neki način prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikodušno sjedinjeni i djelomično preuzimaju njegove službe i brigu i svaki dan ih brižno vrše”. Prezbiteri mogu vršiti svoju službu jedino u ovisnosti o biskupu i u jedinstvu s njim. Obećanje poslušnosti koje daju biskupu u trenutku ređenja i biskupov poljubac mira na koncu liturgije ređenja označavaju da biskup prezbitere smatra svojim suradnicima, svojim sinovima, svojom braćom i prijateljima, da mu oni za uzvrat duguju ljubav i poslušnost.

1568 “Svi prezbiteri, ređenjem uključeni u red prezbiterata, međusobno su povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, čijoj su službi pod vlastitim biskupom dodijeljeni, sačinjavaju jedan prezbiterij”. Jedinstvo prezbiterija ima liturgijski izražaj u običaju da prezbiteri, nakon biskupa, polažu ruke za vrijeme obreda ređenja.

REĐENJE ĐAKONA – “ZA SLUŽENJE”

1569 “Na nižem stupnju hijerarhije stoje đakoni, na koje se polažu ruke `ne za svećeništvo, nego za služenje'”. Na ređenju đakona ruke polaže jedino biskup, označujući tako da je đakon posebno pridružen biskupu u izvršavanju svoje “diakonije”.

1570 Đakoni na osobit način sudjeluju u Kristovu poslanju i milosti. Sakrament reda utiskuje im biljeg koji se ne može izbrisati i koji ih suobličuje s Kristom koji je postao “đakon”, tj. poslužitelj svih. Između ostaloga dužnost je đakona pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju božanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, naviještati evanđelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se različitim službama kršćanske ljubavi.

1571 Poslije Drugog vatikanskog sabora latinska je Crkva opet uspostavila đakonat “kao poseban i trajan hijerarhijski stupanj”, dok ga je istočna Crkva trajno sačuvala. Trajni đakonat, koji može biti podijeljen oženjenim muškarcima, važno je obogaćenje za poslanje Crkve. Zaista je prikladno i korisno da se muževi koji vrše đakonsku službu u Crkvi, bilo u liturgijskom i pastoralnom životu, bilo u socijalnim ili karitativnim djelima, ojačaju “polaganjem ruku, predanim već od apostolskog vremena, i tješnje povežu s oltarom da po sakramentalnoj milosti đakonata uspješnije izvrše svoju službu”.

IV. Slavljenje sakramenta

1572 Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, s obzirom na važnost za život partikularne Crkve, traži sudjelovanje što je moguće većeg broja vjernika. Ređenje će biti po mogućnosti nedjeljom i u katedrali, sa svećanošću koja se dolikuje toj okolnosti. Sva tri ređenja, biskupsko, prezbitersko i đakonsko, imaju isti oblik. Mjesto im je u euharistijskoj liturgiji.

1573 Bitni je čin sakramenta Reda, za sva tri stupnja, biskupovo polaganje ruku na glavu ređenika uz posebnu posvetnu molitvu kojom se od Boga traži izlijevanje Duha Svetoga i njegovih darova prikladnih za službu za koju se kandidat redi.

1574 Kao u svim sakramenatima, i ovdje prate slavlje pridodani obredi. Iako su ti obredi vrlo različiti u pojedinim liturgijskim predajama, zajedničko im je svojstvo da izražavaju raznolike vidove sakramentalne milosti. Tako, u latinskom obredu, uvodni obredi – predstavljanje i izbor ređenika, biskupov nagovor, ispitivanje ređenika, litanije svih svetih – potvrđuju da je izbor kandidata izvršen prema običaju Crkve i pripravljaju za svečani čin posvete. Slijede drugi obredi koji izražavaju i simbolično dovršuju netom ispunjeno otajstvo: to su za biskupa i prezbitera pomazanje krizmom što je znak posebnog pomazanja Duha Svetoga koji njihovu službu čini plodnom; predaja knjige evanđelja, prstena, mitre i pastirskog štapa biskupu u znak njegova apostolskog poslanja da naviješta riječ Božju, njegove vjernosti Crkvi, Kristovoj zaručnici, njegove službe pastira Kristova stada; prezbiteru pružanje plitice i kaleža, “dara svetoga naroda”, a on je pozvan da ga prinosi Bogu; pružanje knjige evanđelja đakonu koji je primio poslanje naviještanja Kristova evanđelja.

V. Tko može podijeliti ovaj sakrament?

1575 Krist je izabrao apostole i učinio ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Očevu, on ne napušta svoga stada već ga po svetim apostolima trajno štiti i čuva; on još uvijek upravlja Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati po biskupima.

1576 Budući da je sakrament Reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog nasljeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda.

VI. Tko može primiti ovaj sakrament?

1577 “Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac”. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.

1578 Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar.

1579 Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome što se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta.

1580 U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.

VII. Učinci sakramenta Reda

NEIZBRISIV BILJEG

1581 Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja.

1582 To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen.

1583 Tko je valjano zaređen može, naravno, iz opravdanih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može biti zabranjeno da ih vrši, ali ne može više postati laik u pravom smislu te riječi, jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek. 1584 Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlučno veli: Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje (…) Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.

MILOST DUHA SVETOGA

1585 Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik.

1586 Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovječujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce. Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu…

1587 U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda.

1588 Đakoni, “ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije”.

1589 Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkandđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.

A sveti Arški župnik kaže: “Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”.

Ukratko

1590 Sv. Pavao piše svome učeniku Timoteju: “Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.” (2 Tim 1,6) i “Teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi” (1 Tim 3,1). Titu kaže: “Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio” (Tit 1,5).

1591 Čitava je Crkva svećenički narod. Po krštenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svećeništvu. To se udioništvo naziva “kraljevskim svećeništvom”. Na njegovu temelju i njemu na službu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno svećeništvo, podijeljeno sakramentom reda; zadaća mu je služiti zajednici u ime i u osobi Krista Glave.

1592 Ministerijalno svećeništvo bitno se razlikuje od općeg svećeništva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na službu vjernicima. Zaređeni službenici vrše svoju službu u narodu Božjem učeći (munus docendi), slaveći božanski kult (munus liturgicum) i pastoralno upravljajući (munus regendi).

1593 Od samog početka služba reda podjeljivala se i vršila u tri stupnja: služba biskupa, prezbitera i đakona. Službe podijeljene ređenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa, prezbiterâ i đakonâ ne može se govoriti o Crkvi.

1594 Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga uključuje u biskupski zbor i čini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i članovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlašću pape, nasljednika svetog Petra.

1595 Prezbiteri su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupâ; oni oko svoga biskupa čine “prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju dužnost za pojedinu župnu zajednicu ili za određenu crkvenu službu.

1596 Đakoni su zaređeni za zadatke služenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svećeništvo, ali im ređenje podjeljuje važne uloge u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrše pod pastirskom vlasti svoga biskupa.

1597 Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon čega slijedi svečana posvetna molitva kojom se za ređenika od Boga traže milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu službu. Ređenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.

1598 Crkva podjeljuje sakrament reda samo krštenim muškarcima (viris), čije su sposobnosti za vršenje službe prikladno utvrđene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati da primi redove.

1599 U latinskoj Crkvi sakrament reda prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju volju da ga obdržavaju iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i na služenje ljudima.

1600 Djelitelji sakramenta reda u sva tri stupnja jesu biskupi.