O MILOSTIMA OPROSTA

U ove posebne milosne dane oko svetkovine Svih Svetih i Dušnog dana već prema drevnom crkvenom običaju mogu se dobiti potpuni i djelomični oprosti za naše drage preminule.

Vjernici koji pobožno pohode groblje, te se makar u duhu pomole za vjerne pokojne, dobivaju oprost koji mogu namijeniti samo za duše u čistilištu.

POTPUNI OPROST dobiva se u prvih osam dana u mjesecu studenom, a u ostalo doba godine dobiva se DJELOMIČNI OPROST.
Na blagdan SVIH SVETIH, na DUŠNI DAN i na NEDJELJU poslije Dušnog dana mogu vjernici u svim crkvama, u javnim ili polujavnim bogomoljama dobiti POTPUNI OPROST, koji se može namijeniti samo za pokojne.
Da se dobije potpuni oprost potrebno je:

* pohoditi crkvu ili bogomolju u kojoj treba izmoliti Oče naš i Vjerovanje,
* primiti svetu Pričest i ispovjediti se, ako je potrebno,
* te izmoliti molitvu na nakanu svetog oca pape.

Taj se oprost dobiva od podneva 31. listopada, pa do ponoći 2. studenog, te od podneva slijedeće subote, pa do ponoći slijedeće nedjelje.
Inače, čitav je mjesec studeni posvećen molitvi za pokojne.
Pridružimo se u tome svetima na Nebu.

Raj svetih ima dva lica. Jedno gleda Boga i uživa u Njemu.
Drugo je okrenuto prema siromašnoj braći na Zemlji i u Čistilištu i neće prestati, ova budna i ljubezna i sućutna ljubav, sve dok ne bude posljednji čovjek prestao se boriti na zemlji … i posljednja duša trpjeti u Čistilištu.

X. Oprosti

1471 Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore.

ŠTO JE OPROST?

“Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijeh kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista, Blažene Djevice Marije i svetaca”. 

“Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno”. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

KAZNE ZA GRIJEH

1427 Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove “vječna kazna” za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

1473 Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka”.

IZ KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE, HBK – LEV, Zagreb, 1994., str. 384.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *