Priprema za svečane zavjete

„K’o orlu ti se mladost obnavlja“ (Ps 103,5)

U svakoj obitelji najveća su radost djeca. Pa tako je i u redovničkoj obitelj. Svaka zajednica je sretna i radosna kad se javljaju mladi ljudi i kažu: „i mi bi htjeli biti članovi vaše redovničke obitelji!“ Starijim redovnicima to učvršćuje zvanje, jer vide sebe, kada su oni bili mladi i ondašnjim starijim redovnicima oni sami govorili iste riječi. Gledajući sada mlađu subraću ovom žarom u njihovim srcima, sa riječima psalma možemo kazati: „K’o orlu nam se mladost obnavlja“!

Svaki od nas u svojoj duši imao je kao nekakvo „šesto čulo“ što nas je dovelo do „Gore Karmela“. I sada znamo da „svi što nosimo karmelsko odijelo, pozvani smo na molitvu i razmatranje. To je bio i naš početak.“ ali to je i naša današnjica ujedno i naša budućnost: pozvani smo na molitvu i razmatranje – „stari i mladi zajedno“.

U Somborskom Karmelu šest mladića imali su duhovnu pripremu od 4. srpnja do 20. kolovoza za svoje vječne zavjete, po primjeru naših svetih otaca sa gore Karmela. Mjesec dana u „samoći“, potpomognuti sa starijom subraćom preko predavanja, razgovora i molitve, „tražili ovo blago, ovaj dragocjeni biser, o kojem govorimo.“ Iskreno se nadam, da će ovaj žar ostati u njihovim srcima da i oni koji će doći poslije njih mogu, potpomognuti njihovim primjerom, potpuno se posvetiti Bogu i sa tim žarom uspiju zapaliti oganj i u drugim srcima za Isusom na slavu Presvetoga Trojstva u našem svetom redu.

„Uprimo vazda pogled u rad onih svetih proroka od kojih potječemo. Koliko svetaca imamo na nebesima koji su nosili ovo redovničko odijelo! Ufajmo se sa svetom drzovitošću da ćemo s milošću Božjom biti jednom kao i oni.“

Draga naša subraćo: br. Joško od Srca Isusova i Marijina, br. Krešimire Josipe od Muke Kristove, br. Ivane od Božanskog Milosrđa, br. Željko od Srca Isusova i Marijina, br. Nikola od Svete Obitelji i Male Terezije, br. Ivane od Presvetoga Trojstva, pratit ćemo vas sa našim molitvama. Budite čvrsti temelji, na što se može dalje graditi!

Duhovne večeri ponedjeljkom 6/2

SAKRAMENT ŽENIDBE

1601 “Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva”.

  1. Ženidba u Božjem nacrtu

1602 Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene na sliku i priliku Božju a završava prikazom “svadbe Jaganjčeve” (Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o njezinu “otajstvu”, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama što proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve.

ŽENIDBA U REDU STVARANJA

1603 “Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom (…) Sam je Bog začetnik ženidbe”. Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različnosti ne smijemo zaboraviti ono što je u braku opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti bračnog sjedinjenja, jer je “spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici”.

1604 Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav. Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. To je nešto dobro, vrlo dobro u očima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: “I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite” (Post 1,28).

1605 Sveto pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: “Nije dobro da čovjek bude sam.” Žena, “meso od mesa njegova”, njemu sučelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao “pomoć”, predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć. “Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). Da to znači neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bića, sam Gospodin pokazuje podsječajući kakav je bio “u početku” Stvoriteljev naum: “Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo” (Mt 19,6).

ŽENIDBA POD VLAŠĆU GRIJEHA

1606 Svaki čovjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškog i ženskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrožavano neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida. Taj se nered može očitovati oštrije ili manje oštro i može biti bolje ili slabije obuzdavan, već prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama – ali čini se da je upravo sveopćeg karaktera.

1607 Vjera nas uči da taj nered, koji s boli konstatiramo, ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajedništva muškarca i žene. Njihovi su odnosi izopačeni uzajamnim optužbama; njihova uzajamna privlačnost, dar samog Stvoritelja, izokreće se u odnose gospodarenja i požude; divan poziv muškarca i žene da budu plodni, da se množe i da sebi podlože zemlju opterećen je porođajnim bolovima i umorom od rada.

1608 Ipak, premda teško poremećen, red stvaranja ostaje. Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio. Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog “u početku” stvorio.

ŽENIDBA U ŠKOLI ZAKONA

1609 U svom milosrđu Bog nije zapustio čovjeka grešnika. Patnje koje proizlaze iz grijeha, “muke rađanja” (Post 3,16) i rad “u znoju lica svoga” (Post 3,19), predstavljaju također lijek koji ublažuje štete grijeha. Nakon pada, ženidba pomaže da čovjek nadvlada povlačenje u sebe, sebičnost, traženje vlastitog užitka, te potiče otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje.

1610 Moralna svijest glede jedinstva i nerazrješivosti ženidbe razvila se u školi staroga Zakona. Mnogoženstvo patrijarhâ i kraljeva nije još izričito odbačeno. Ipak Mojsijev zakon smjera štititi ženu protiv proizvoljnog muževa gospodarenja, premda, kako reče Gospodin, i taj Zakon nosi tragove “tvrdoće srca” čovječjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpuštanje žene.

1611 Gledajući Savez Božji s Izraelom u slici isključive i vjerne bračne ljubavi, proroci su pripremali svijest izabranoga Naroda za dublje shvaćanje jedinstva i nerazrješivosti ženidbe. Knjiga Rutina i Tobijina pružaju dirljivo svjedočanstvo o visokom poimanju ženidbe, o supružničkoj vjernosti i nježnosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao čistog odraza Božje ljubavi, “jake kao smrt”, koju “mnoge vode ne mogu ugasiti” (Pj 8,6-7).

ŽENIDBA U GOSPODINU

1612 Svadbeni savez između Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vječni Savez, u kome se je Sin Božji, utjelovivši se i žrtvujući svoj život, na neki način sjedinio sa cijelim po njemu spasenim čovječanstvom, pripremivši tako “svadbu Jaganjčevu” (Otk 19,7.9).

1613 Na početku svoga javnog djelovanja Isus je – na zahtjev svoje majke – učinio svoje prvo čudo za vrijeme jedne svadbe. Crkva pridaje veliku važnost Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je ženidba nešto dobro i navještaj da će odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazočnosti.

1614 U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita žena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće srca; ženidbeni vez muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. “Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6).

1615 To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i preteško breme, teže od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, nosei svoj križ, ženidbeni drugovi mogu “shvatiti” izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života.

1616 To je ono što apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: “Muzevi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti” (Ef 5,25-26), odmah dodajući: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31-32).

1617 Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.

DJEVIČANSTVO RADI KRALJEVSTVA

1618 Krist je središte svega kršćanskog života. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili društvenih veza. Od samih početaka Crkve bilo je muškaraca i žena koji su se odricali velikoga bračnog dobra da bi slijedili Jaganjca kamo god pođe’ (Otk 14,4), da bi se bavili onim što je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi, idući ususret Zaručniku koji dolazi. Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu življenju kojemu je on uzor: Doista ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati (Mt 19,12).

1619 Djevičanstvo radi Kraljevstva nebeskoga rast je krsne milosti, moćan znak uzvišene prednosti veze s Kristom, žarkog iščekivanja njegova povratka, znak koji također podsjeća kako je ženidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi.

1620 Oboje, sakrament ženidbe i djevičanstvo radi Kraljevstva Božjega, potječu od samoga Gospodina. On im daje smisao i udjeljuje milost potrebnu da se mogu živjeti u skladu s njegovom voljom. Poštovanje prema djevičanstvu radi Kraljevstva i kršćansko poimanje braka nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju: Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva; tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (…) Doista, ono što izgleda lijepim samo u usporedbi s nečim to je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega što se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu.

II. Slavlje ženidbe (vjenčanje)

1621 U latinskom obredu, slavlje sakramenta ženidbe između dvoje katoličkih vjernika redovito biva pod misom iz razloga što su svi sakramenti povezani s Kristovim vazmenim otajstvom. U Euharistiji se vrši spomenčin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaručnicom, za koju je samoga sebe predao. Prikladno je, dakle, da mladenci zapečate pristanak uzajamnog darivanja prikazujući vlastite živote, sjedinjujući to prikazanje s prinosom Kristovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj žrtvi, i primajući pričest kako bi, imajući udjela u istome Tijelu i istoj Krvi Kristovoj, oni tvorili samo jedno tijelo’ u Kristu.

1622 Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje (…) mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.’ Stoga priliči da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore.

1623 U latinskoj Crkvi obično se drži da sami mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izražujući pred Crkvom svoj pristanak. U istočnim liturgijama služitelj sakramenta (nazvanog ‘vjenčanje’) jest prezbiter ili biskup koji, nakon što je primio uzajamni pristanak mladenaca, redom ovjenča mladenca i mladenku u znak ženidbenog saveza.

1624 Različite liturgije obiluju blagoslovnim molitvama i epiklezama koje od Boga zazivaju milost i blagoslov na novi par, napose na mladenku. U sakramentalnoj epiklezi mladenci primaju Duha Svetoga kao zajedništvo ljubavi Krista i Crkve. On je pečat njihova saveza, uvijek nuđeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj će se njihova vjernost obnavljati.

III. Ženidbena privola

1625 Ženidbeni savez sklapaju kršteni muškarac i žena, slobodni za sklapanje ženidbe, slobodno izražujući svoju privolu. Biti ‘slobodan’ znači: ne biti podložan prisili; biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona.

1626 Crkva smatra uzajamnu privolu među mladencima nužnim čimbenikom ‘koji čini ženidbu’. Nema li privole, nema ni ženidbe.

1627 Privola je ‘čin volje kojim se supružnici uzajamno darivaju i primaju’: ‘Uzimam te za svoju ženu’ – ‘Uzimam te za svoga muža’. Ta privola koja uzajamno vezuje supružnike, nalazi svoje ispunjenje u činu kojim njih dvoje postaju ‘jedno tijelo’.

1628 Privola treba biti čin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili teške izvanjske prisile. Nikoja ljudska vlast ne može tu privolu nadomjestiti. Nedostaje li ta sloboda, ženidba je nevaljana.

1629 Zbog toga (ili iz drugih razloga koji ženidbu čine ništavnom ili kao da je nije bilo), nakon što nadležni crkveni sud istraži slučaj, Crkva može proglasiti ‘ništavnost ženidbe’, što znači izjaviti da ženidbe nije ni bilo. U tom slučaju dotični muškarac i žena slobodni su sklapati druge ženidbene veze, s time da poštuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja.

1630 Svećenik (ili đakon) koji prisustvuje vjenčanju prima od mladenaca privolu u ime Crkve i u ime Crkve daje blagoslov. Nazočnost crkvenog službenika (kao svjedoka) vidljivo ističe da je ženidba crkvena stvarnost.

1631 To je razlog zbog kojega Crkva za svoje vjernike redovito traži crkveni oblik vjenčanja. Više je razloga tome u prilog:

‘Sakramentalno sklapanje ženidbe je liturgijski čin. Prikladno je, dakle, slaviti je u javnom crkvenom bogoslužju.

‘Ženidba uvodi u određeni crkveni stalež, u Crkvi uspostavlja među supružnicima kao i prema djeci stanovita prava i dužnosti.

‘Budući da je ženidba u Crkvi određeni stalež, potrebno je imati o njoj sigurnost (otud obveza nazočnosti svjedoka).

‘Javnost privole štiti jednom dano ‘da’ i pomaže da mu supružnici ostanu vjerni.

1632 Da supružničko ‘da’ bude čin odgovoran i slobodan, i da ženidbeni savez ima čvrste i trajne čovječne i kršćanske temelje, priprava za brak od osnovne je važnosti. Povlašteni su put toj pripravi primjer i nauk roditelja i obitelji.

Uloga pastira i kršćanske zajednice kao ‘Božje obitelji’ nužna je za prenošenje ljudskih i kršćanskih vrijednosti braka i obitelji, to više što u naše doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognjištima koja više ne jamče dovoljno tu pripravu: Mlade treba osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme poučiti o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, mogli u pravo doba prijeći od časnog zaručništva u brak.

MJEŠOVITE ŽENIDBE I RAZLIČITOST VJERE

1633 U mnogim je zemljama dosta često sklapanje mješovitih ženidbi (između katolika i krštenog nekatolika). Takva ženidba traži osobitu pozornost i supružnika i dušobrižnika. Slučaj pak ženidbe s različitošću vjere (između katolika i nekrštenog) iziskuje još veću opreznost.

1634 Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ukoliko im uspije povezati što je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovažiti teškoće mješovitih ženidbi. One proizlaze iz činjenice da podjela među kršćanima još nije prevladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te teškoće samo povećati. Vjerska razmimoilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.

1635 Prema važećem pravu latinske Crkve, za dopuštenost mješovite ženidbe traži se izričito dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. To dopuštenje i taj oprost pretpostavlja da obje strane poznaju i ne isključuju bitne svrhe i svojstva ženidbe kao i obveze koje uzima katolička stranka glede krštenja i odgoja djece u Katoličkoj Crkvi.

1636 U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane kršćanske zajednice mogle su organizirati zajedničku pastvu za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje živjeti u svjetlu vjere. Treba im također pomagati svladavati napetosti između obveza što ih supružnici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga što im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u čemu se razlikuju.

1637 U brakovima s različitošću vjere katolički supružnik ima naročit zadatak. Doista “muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom” (1 Kor 7,14). Velika je radost za kršćanskog supružnika i za Crkvu ako to “posvećivanje” dovede do slobodnog obraćenja drugog supružnika na kršćansku vjeru. Iskrena bračna ljubav, ponizno i strpljivo življenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supružnika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obraćenja.

IV. Učinci sakramenta ženidbe

1638 “Iz valjane ženidbe nastaje među ženidbenim drugovima veza koja je po svojoj naravi trajna i isključiva; osim toga, u kršćanskoj se ženidbi drugovi posebnim sakramentom okrepljuju i kao posvećuju za dužnosti i dostojanstvo svojega staleža”.

ŽENIDBENI VEZ

1639 Privolu kojom se ženidbeni drugovi uzajamno daju i prihvaćaju, zapečaćuje sam Bog. Iz njihova saveza “rađa se, također pred društvom, ustanova koja je po Božjoj odredbi trajna”. Supružnički savez uključen je u savez Boga s ljudima: “Prava bračna ljubav uzdignuta je u božansku ljubav”.

1640 Ženidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da među krštenima sklopljena i izvršena ženidba nikad ne može biti razriješena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog čina supružnika izvršenja ženidbe neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamčen Božjom vjernošću. Crkva nema vlasti izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti.

MILOST SAKRAMENTA ŽENIDBE

1641 “Kršćanski supružnici (…) imaju u svom životnom položaju i u svom staležu vlastit dar u Božjem narodu.” Ta milost vlastita sakramentu ženidbe namijenjena je usavršavanju supružničke ljubavi, jačanju njihova nerazrješiva jedinstva. Snagom te milosti oni “se uzajamno pomažu za postizanje svetosti u bračnom životu u prihvaćanju i odgoju djece”.

1642 Krist je izvor te milosti. “Kao što je nekoć sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve po sakramentu ženidbe dolazi ususret kršćanskim supruzima². im supruzima”.On ostaje s njima, daje im snage da ga slijede uzimajući na se svoj križ, da se nakon padova ponovno dižu, da si uzajamno opraštaju, da nose terete jedno drugoga, da budu “podložni (…) jedni drugima u strahu Kristovu” (Ef 5,21) te se ljube ljubavlju nadnaravnom, nježnom i plodnom. U radostima njihove ljubavi i obiteljskog života on im već na ovome svijetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjčeve: Kako bih mogao izraziti sreću toga braka što ga Crkva sjedinjuje, euharistijska žrtva utvrđuje, blagoslov pečati, anđeli naviještaju a nebeski Otac prihvaća? Kakav li su par dvoje vjernika sjedinjeni istom nadom, istom čežnjom, istim obdržavanjem, istim služenjem! Oboje su djeca istoga Oca, služitelji istoga Gospodara; nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu. Dapače, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.

V. Dobra i zahtjevi bračne ljubavi

1643 “Bračna ljubav uključuje cjelinu u koju ulaze sve sastojnice osobe – zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti, čežnja duha i volje; ona smjera duboko osobnom jedinstvu, koje – nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu – vodi do punog jedinstva srca i duše. Ta ljubav traži nerazrješivost i vjernost u uzajamnom neopozivu darivanju te se otvara plodnosti. Riječ je ukratko o redovitim značajkama svake bračne ljubavi, ali s novim značenjem koje ju ne samo čisti i učvršćuje, nego je također toliko uzvisuje te ona postaje izrazom upravo kršćanskih vrijednosti”.

JEDINSTVO I NERAZRJEŠIVOST ŽENIDBE

1644 Ljubav među supruzima po svojoj naravi iziskuje jedinstvo i nerazrješivost njihova osobnoga zajedništva koje uključuje sav njihov život: “Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mt 19,6).157 Oni su “pozvani trajno rasti u svome zajedništvu, u svakodnevnoj vjernosti bračnom obećanju potpunog uzajamnog dara”. To ljudsko zajedništvo potvrđeno, očišćeno i k savršenstvu privedeno zajedništvom u Isusu Kristu, što ga daje sakrament braka. Ono se produbljuje življenjem zajedničke vjere i zajedničkim primanjem pričesti.

1645 “Ženidbeno jedinstvo koje Gospodin potvrđuje, jasno se očituje također u jednakom osobnom dostojanstvu kako muškarca tako i žene, što ga treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi”. Mnogoženstvo se protivi tom jednakom dostojanstvu i jedinoj i isključivoj bračnoj ljubavi.

VJERNOST BRAČNE LJUBAVI

1646 Bračna ljubav po samoj svojoj naravi traži od supružnika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se supružnici jedno drugome darovali. Ljubav želi biti neopoziva. Ne može biti “doista drugačije odredbe”. “To prisno sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo”.

1647 Najdublji je tome razlog Božja vjernost savezu i Kristova vjernost Crkvi. Sakrament ženidbe osposobljuje ženidbene drugove da tu vjernost predstavljaju i da je svjedoče. Od sakramenta, nerazrješivost ženidbe dobiva nov i dublji smisao.

1648 Može izgledati teško, čak nemoguće, za cijeli se život vezati uz jedno ljudsko biće. Stoga je još potrebnije naviještati dobru vijest da nas Bog ljubi potpunom i neopozivom ljubavlju, da su supružnici dionici te ljubavi, da ih Bog vodi i podupire te po svojoj vjernosti mogu oni biti svjedoci vjerne ljubavi Božje. Muž i žena koji Božjom milošću, često u vrlo teškim uvjetima, daju takvo svjedočanstvo zaslužuju zahvalnost i potporu crkvene zajednice.

1649 Ipak ima prilika kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. Supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – pomiriti se. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenom vezu koji ostaje nerazrjesiv.

1650 U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub” (Mk 10,11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti.

1651 Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati: Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju.

OTVORENI ZA PLODNOST

1652 “Ustanova ženidbe i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje”. Djeca su najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja. Sam Bog koji je rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18) i koji je čovjeka od početka stvorio kao muško i žensko (Mt 19,4), želeći mu udijeliti posebno udioništvo u svome stvarateljskom djelu, blagoslovio je muža i ženu rekavši: “Plodite se i množite se” (Post 1,28). Prema tome, pravo njegovanje brašne ljubavi kao i sav ustroj obiteljskog života što otud proizlazi – ne zanemarivši ostale svrhe braka – idu za tim da bi supružnici s hrabrošću bili spremni za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, koji po njima neprekidno umnožava i obogaćuje svoju obitelj.

1653 Plodnost bračne ljubavi proteže se na plodove moralnog, duhovnog i nadnaravnog života koje roditelji odgojem prenose na svoju djecu. Roditelji su prvi i poglaviti odgojitelji svoje djece. U tom smislu osnovna je zadaća braka i obitelji biti u službi života.

1654 Bračni život ženidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to može u ljudskom i kršćanskom pogledu biti sasvim osmišljen. Njihova ženidba može odsijevati plodnošću ljubavi, prihvaćanja drugih i žrtve.

VI. Domaća Crkva

1655 Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego “Božja obitelj”. Od početaka jezgru su Crkve često činili oni koji postadoše vjernici zajedno sa cijelom svojom obitelji. Kad bi se obraćali, željeli bi da im sva obitelj bude spašena. Postavši vjerničke te obitelji bijahu mali otoci kršćanskoga života usred nevjernoga svijeta.

1656 U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, služeći se drevnim izrazom nazvao obitelj “Ecclesia domestica – Domaća Crkva”. U krilu obitelji “roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto”.

1657 Eto gdje se na povlašten način izvršava krsno svećeništvo oca, majke, djece i svih članova obitelji: “sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvaljivanjem, svjedočenjem svetog života, odricanjem i djelima ljubavi”. Obiteljski je dom tako prva škola kršćanskog života i “bogatije čovječnosti”. Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom predanju stalno obnavljanom i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života.

1658 Treba spomenuti one osobe koje su zbog određenih uvjeta u kojima moraju živjeti – što često ne ovisi o njihovoj volji – osobito bliže Isusovu srcu te zaslužuju ljubav i brižnu skrb Crkve, a naročito njezinih pastira: velik broj osoba koje nisu u braku. Mnogi od njih ostaju bez ljudske obitelji često zbog siromaštva. Ima onih koji u takvu stanju žive u duhu Blaženstava, uzorno služeći Bogu i bližnjemu. Svima moraju biti otvorena vrata domova, obiteljî, “domaćih Crkava”, i velike obitelji koja je Crkva. “Nitko na ovom svijetu nije lišen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su `umorni i opterećeni’ (Mt 11,28)”.

Ukratko

1659 Kaže sveti Pavao: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu (…) Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5.32).

1660 Ženidbenim savezom, muškarac i žena vezuju se u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi ženidba je određena za dobro ženidbenih drugova i za rađanje i odgoj djece. Među krštenima Krist Gospodin uzdignuo je ženidbu na dostojanstvo sakramenta.

1661 Sakrament ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milost sakramenta usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vjecni život.

1662 Ženidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, što znači voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne jubavi.

1663 Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u jedno javno stanje života u Crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika (ili ovlaštenog predstavnika Crkve), svjedokâ i vjerničke zajednice.

1664 Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono što je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova “najdragocjenijeg dara”, djeteta.

1665 Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali nesmiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.

1666 Kršćanski je dom mjesto gdje djeca primaju prvi navještaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove “domaća Crkva”, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi.

Duhovne večeri ponedjeljkom 6/1

Posljednjeg ponedjeljka u korizmi, dan nakon Cvjetnice, 10. travnja 2017. godine, u sklopu duhovnih večeri ponedjeljkom, bilo je govora o dva sakramenta: Svetom redu i Ženidbi. Predavač je bio o. Zlatko Pletikosić, prior karmelićanskog samostana u Zagrebu u Remetama, inače domaći, somborski sin. Radi lakšeg praćenja govor o ova dva sakramenta stavljamo u dvije odvojene objave.

SAKRAMENTI U SLUŽBI ZAJEDNICE

1533 Krst, potvrda i euharistija sakramenti su kršćanske inicijacije. Na njima se zasniva opći poziv svih Kristovih učenika, poziv na svetost i na poslanje evangeliziranja svijeta. Ti sakramenti daju potrebne milosti da se živi po Duhu u ovom životu hodočasnika na putu prema domovini.

1534 Dva druga sakramenta, sveti red i ženidba, usmjereni su k spasenju drugih. A ako pridonose i osobnom posvećenju, to biva po služenju što se iskazuje drugima. Ovi sakramenti daju posebno poslanje u Crkvi i služe za izgradnju Božjeg naroda.

1535 U tim sakramentima vjernici koji su već u krštenju i potvrdi posvećeni za svećeništvo zajedničko svim vjernicima, mogu primiti posebna posvećenja. Oni koji primaju sveti red, u Kristovo se ime “postavljaju da Crkvu hrane riječju i milošću Božjom”. A “kršćanski se supruzi jačaju i na neki način posvećuju posebnim sakramentom za dužnosti i dostojanstvo svoga staleža”.

SAKRAMENT SVETOGA REDA

1536 Sveti Red je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima: to je dakle sakrament apostolske službe. Ima tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat. [O ustanovljenju od Krista i o apostolskoj službi v. broj 871 i sl. Ovdje se govori samo o sakramentalnom putu kojim se ta služba prenosi.]

I. Zašto ime Sakrament Reda?

1537 Riječ Red, u rimskoj starini, označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo, naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grčkom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…

1538 Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament. Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogučava vršenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvećenja.

II. Sakrament Reda u naumu spasenja

SVEĆENIŠTVO STAROG ZAVJETA

1539 Izabrani je narod Bog ustanovio kao “kraljevstvo svećenikâ, narod svet” (Izl 19,6). Ali unutar izraelskog naroda Bog je izabrao jedno od dvanaest plemena, Levijevo pleme, odvajajući ga za bogoštovnu službu; sam Bog je njegova baština. Počeci starozavjetnog svećeništva posvećeni su posebnim obredom. Njime su svećenici “postavljeni za ljude u odnosu prema Bogu, da prinose darove i žrtve za grijehe”.

1540 Iako je ustanovljeno za naviještanje Božje riječi i za uspostavljanje zajedništva s Bogom po žrtvama i molitvama, to svećeništvo ipak nije bilo sposobno ostvariti spasenje jer je moralo neprekidno prinositi žrtve i nije moglo dovesti do konačnog posvećenja, koje će samo Kristova žrtva ostvariti.

1541 Crkvena liturgija ipak vidi u Aronovu svećeništvu i u levitskoj službi, kao i u uspostavi sedamdesetorice muževa, sliku novozavjetnog svećeništva. Tako Crkva, u latinskom obredu, u posvetnoj molitvi kod biskupskog ređenja moli: “Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe, koji u visinama stanuješ a nizine motriš; ti sve znadeš prije no što se dogodi; ti si milosnom Riječju svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od Abrahama; prvake si i svećenike postavljao i svetišta svoja nisi ostavio bez službe, od početka se svijeta proslavljaš u onima koje odabireš”.

1542 U ređenju prezbitera Crkva moli: “Tako su se i u Starome zavjetu razvijali stupnjevi svećenstva i službe levita u išćekivanju novog otajstva: na čelo narodu postavio si velike svećenike da ga vode, a druge si ljude odabrao da im pomažu i imaju udjela u njihovoj službi. Ti si prenio Mojsijev duh sedamdesetorici ljudi punih mudrosti da bi on sam, uz njihovu pomoć, lakše upravljao brojnim narodom za vrijeme putovanja kroz pustinju. Aronovim si sinovima predao izobilje Očeve punine: da bude dosta svećenika za prinošenje spasonosnih žrtava i obavljanje ostalih službi”.

1543 A u posvetnoj molitvi ređenja đakona Crkva ispovijeda: “Odredio si da za vršenje svete službe vojuju službenici raspoređeni u tri stupnja. U Starom zavjetu ti si izabrao Levijeve sinove da vrše službu u svetom šatoru i zauvijek posjeduju dio koji im je pripao: baština vječnog blagoslova”.

JEDINO KRISTOVO SVEĆENIŠVTO

1544 Sve slike starozavjetnog svećeništva ispunile su se u Isusu Kristu, koji je jedini “Posrednik između Boga i ljudi” (1 Tim 2,5). Melkisedeka, “svećenika Boga Svevišnjega” (Post 14,18), kršćanska predaja smatra praslikom svećeništva Krista, jedinog “velikog svećenika po redu Melkisedekovu” (Heb 5,10; 6,20), “svetog, nedužnog, neokaljanog” (Heb 7,26), koji “jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene” (Heb 10,14), tj. svojom jedinom žrtvom na križu.

1545 Kristova je otkupiteljska žrtva jedna jedina, i izvršena jednom zauvijek. Pa ipak ona postaje prisutna u euharistijskoj žrtvi Crkve. Isto je i s jedinim svećeništvom Isusa Krista: ono se po ministerijalnom svećeništvu uprisutnjuje a da se pri tom ne umanjuje jedinstvenost Kristova svećeništva. “Naime, samo je Krist pravi svećenik, drugi su samo njegovi službenici”.

DVOJAKO SUDIONIŠTVO U JEDINSTVENOM KRISTOVU SVEĆENIŠTVU

1546 Krist, veliki svećenik i jedini posrednik, učinio je Crkvu “kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otk 1,6). Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva, svećenička. Vjernici, svatko prema svome pozivu, vrše svoje svećeništvo sudjelovanjem u Kristovu svećeničkom, proročkom i kraljevskom poslanju. Vjernici su po sakramentima krštenja i potvrde “posvećeni da budu (…) sveto svećenstvo”.

1547 Ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo biskupa i prezbitera i opće svećeništvo svih vjernika, iako “i jedno i drugo, svako na svoj način, imaju dio u Kristovu svećeništvu”, ipak se između sebe bitno razlikuju, iako su “u međusobnom odnosu”. U kojem smislu? Dok se opće svećeništvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, život vjere, nade i ljubavi, život po Duhu, ministerijalno je svećeništvo u službi općega svećeništva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih kršćana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom, sakramentom Reda.

U OSOBI KRISTA – GLAVE

1548 U crkvenoj službi zaređenog službenika sam Krist je nazočan svojoj Crkvi kao Glava svoga tijela, Pastir svoga stada, Veliki svećenik otkupiteljske žrtve, Učitelj Istine. To Crkva izražava kad kaže da svećenik snagom sakramenta reda djeluje in persona Christi Capitis (u osobi Krista-glave): Isti je svećenik, Isus Krist, koga zamjenjuje njegov službenik. Ako je ovaj, po svojem svećeničkom posvećenju koje je primio, postao doista sličan vrhovnom svećeniku, ima vlast djelovati snagom samoga Krista kojega predstavlja (virtute ac persona ipsius Christi). Krist je izvor svakog svećeništva: jer svećenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svećenik Novog zavjeta djeluje u Kristovoj osobi.

1549 Po službi reda, osobito biskupâ i prezbitera, postaje vidljiva nazočnost Krista kao Glave Crkve u zajednici vjernika. Prema lijepoj izreci sv. Ignacija Antiohijskog, biskup je typos tou Patros, živa slika Boga Oca.

1550 Ta Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamči na isti način za sve čine službenika. Dok je u sakramentalnim činima to jamstvo dano tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti, postoje mnogi drugi čini u kojima ljudski biljeg službenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evanđelju i koji prema tome mogu štetiti apostolskoj plodnosti Crkve.

1551 To svećeništvo jest ministerijalno. “A ona dužnost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je služenje“. Potpuno je usmjereno prema Kristu i prema ljudima. Potpuno ovisi o Kristu i o njegovu jedinom svećeništvu i ustanovljeno je na korist ljudima i crkvenoj zajednici. Sakrament reda podjeljuje “svetu vlast”, koja nije drugo doli Kristova vlast. Vršenje te vlasti mora se dakle ravnati prema uzoru Krista koji je iz ljubavi postao posljednji i sluga svima. “Gospodin je jasno rekao da je skrb za njegovo stado mjerilo ljubavi prema njemu”.

“… U IME SVE CRKVE”

1552 Ministerijalno svećeništvo nema samo zadaću da zastupa Krista – Glavu Crkve – pred zajednicom vjernika; ono i djeluje u ime čitave Crkve kad upravlja Bogu molitvu Crkve, a osobito kad prinosi euharistijsku žrtvu.

1553 Izraz “u ime sve Crkve” ne znači da su svećenici izaslanici zajednice. Molitva i prinos Crkve nerazdvojivi su od molitve i prinosa Krista, njezine Glave. To je uvijek Kristova služba u njegovoj Crkvi i po njoj. Cijela Crkva, Tijelo Kristovo, moli i prinosi se “po Kristu, s Kristom i u Kristu”, u jedinstvu Duha Svetoga, Bogu Ocu. Cijelo tijelo, caput et membra (glava i udovi), moli i prinosi se; zato oni koji, u Tijelu, vrše posebnu službu, nazivaju se službenicima ne samo Krista nego i Crkve. Upravo stoga što ministerijalno svećeništvo predstavlja Krista, ono može predstavljati Crkvu.

III. Tri stupnja sakramenta Reda

1554 “Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već u starini zovu biskupima, prezbiterima, đakonima”. Katolički nauk, izražen kroz liturgiju, kroz Učiteljstvo i trajnu praksu Crkve priznaje da postoje dva stupnja ministerijalnog sudjelovanja u Kristovu svećeništvu: biskupstvo i prezbiterat. Đakonat je njima na pomoć i služenje. Zato izraz sacerdos u sadašnjoj praksi označava biskupe i prezbitere, a ne i đakone. Mđutim, katolički nauk uči da se stupnjevi sudjelovanja u svećeništvu (biskupstvo i prezbiterijat) kao i stupanj služenja (đakonat) podjeljuju sakramentalnim činom zvanim “ređenje” tj. sakramentom Reda: “Neka svi poštuju đakone kao Isusa Krista, a tako i biskupa, koji je slika Oca, te prezbitere kao Božje vijeće i kao zbor apostola: bez njih nema Crkve”.

BISKUPSKO REĐENJE – PUNINA SAKRAMENTA REDA

1555 “Između različitih onih služba koje se od prvih vremena vrše u Crkvi, prema svjedočanstvu Predaje, prvo mjesto ima služba onih koji, postavljeni za biskupe, po neprekinutom nasljedstvu imaju mladice od apostolskog sjemena”.

1556 Da ispune tako uzvišeno poslanje, “apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga koji je sišao na njih, a sami su polaganjem ruku predali svojim pomoćnicima duhovni dar, koji je sve do nas došao u biskupskom posvećenju”.

1557 Drugi vatikanski sabor pak uči “da se biskupskim posvećenjem dijeli punina sakramenta Reda, koju liturgijski običaj Crkve i glas svetih Otaca zove najvišim svećeništvom, vrhuncem [“Summa”] svete službe”.

1558 “Biskupsko posvećenje daje sa službom posvećivanja također službe poučavanja i vladanja (…) Jer se polaganjem ruku i riječima posvećenja daje milost Duha Svetoga i utiskuje se biljeg, tako da biskupi na odličan i vidljiv način imaju ulogu samoga Krista Učitelja, Pastira i Svećenika, i rade u njegovo ime (in Eius persona agant).” “Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autentični učitelji vjere, svećenici i pastiri”.

1559 “Članom biskupskoga zbora postaje se po sakramentalnom posvećenju i po hijerarhijskom zajedništvu s Glavom i članovima Kolegija”. Na značaj i kolegijalnu narav biskupskog reda upućuje i stari običaj da više biskupa sudjeluje u posveti novog biskupa. Danas se za zakonito ređenje biskupa traži poseban pristanak Rimskog biskupa kao vrhovne vidljive veze zajedništva pojedinačnih Crkava u jednoj Crkvi i kao jamstvu njihove slobode.

1560 Svaki biskup, kao Kristov namjesnik, ima pastirsku brigu za partikularnu Crkvu koja mu je povjerena, ali istodobno kolegijalno sa svom svojom braćom u biskupstvu ima brigu za sve Crkve: “Iako je pojedini biskup pastir samo onog dijela stada koje mu je povjereno, ipak kao zakoniti nasljednik apostola, po božanskoj ustanovi, suodgovoran je za apostolsko poslanje opće Crkve”.

1561 Iz svega što je rečeno vidi se zašto euharistija koju slavi biskup ima sasvim posebno značenje kao znak Crkve okupljene oko oltara pod predsjedanjem onoga koji vidljivo predstavlja Krista, Dobroga Pastira i Glavu Crkve.

REĐENJE PREZBITERA – BISKUPOVIH SURADNIKA

1562 “Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet, učinio je preko svojih apostola dionicima svoga posvećenja i poslanstva njihove nasljednike, to jest biskupe, koji su zakonito povjerili, u različnom stupnju, dužnost svoje službe različitim osobama u Crkvi.” “Zadatak njihove službe predan je u nižem stupnju prezbiterima: oni su uspostavljeni u red prezbitera da bi bili suradnici biskupskog reda, kako bi se pravilno izvršavalo apostolsko poslanje povjereno od Krista.”

1563 “Služba prezbitera, jer je usko povezana s biskupskim redom, sudjeluje u vlasti kojom sam Krist svoje Tijelo izgrađuje, posvećuje i upravlja. Zato svećeništvo prezbitera pretpostavlja sakramente kršćanske inicijacije, no ipak se podjeljuje onim posebnim sakramentom kojim se prezbiteri pomazanjem Duha Svetoga obilježuju posebnim biljegom i tako se suobličuju s Kristom svećenikom da mogu djelovati u ime Krista koji je Glava Crkve”.

1564 “Premda prezbiteri nemaju vrhunac svećeništva i u vršenju svoje vlasti ovise o biskupima, ipak su s njima združeni svećeničkom čašću i posvećuju se po sakramentu Reda, na sliku Krista, vrhovnog i vječnog Svećenika, da propovijedaju evanđelje, da budu pastiri vjernika i da vrše službu Božju kao pravi svećenici Novoga zavjeta“.

1565 Snagom sakramenta reda prezbiteri sudjeluju u općem poslanju što ga je Krist povjerio apostolima. “Duhovni dar koji su primili na ređenju ne pripravlja ih za neko ograničeno i usko poslanje, nego za najviše i opće poslanje `sve do nakraj zemlje'”, “uvijek duhom spremni bilo gdje naviještati evanđelje”.

1566 “Svoju svetu službu najviše vrše u euharistijskom bogoslužju ili sinaksi, gdje radeći kao predstavnici Krista i navješćujući njegovo otajstvo, sjedinjuju molitve vjernika sa žrtvom njihove Glave, i u žrtvi mise posadašnjuju i namjenjuju sve do Gospodinova dolaska jedinu žrtvu Novoga zavjeta, to jest žrtvu Krista koji se Ocu jedanput prinio kao neporočna žrtva.” Iz te jedine žrtve njihovo služenje crpi svu svoju snagu i moć.

1567 “Prezbiteri, mudri suradnici biskupskog reda i njegova pomoć i oruđe, pozvani da služe Božjem narodu, čine jedan prezbiterij sa svojim biskupom, s različitim dužnostima. U pojedinim mjesnim zajednicama vjernika čine na neki način prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikodušno sjedinjeni i djelomično preuzimaju njegove službe i brigu i svaki dan ih brižno vrše”. Prezbiteri mogu vršiti svoju službu jedino u ovisnosti o biskupu i u jedinstvu s njim. Obećanje poslušnosti koje daju biskupu u trenutku ređenja i biskupov poljubac mira na koncu liturgije ređenja označavaju da biskup prezbitere smatra svojim suradnicima, svojim sinovima, svojom braćom i prijateljima, da mu oni za uzvrat duguju ljubav i poslušnost.

1568 “Svi prezbiteri, ređenjem uključeni u red prezbiterata, međusobno su povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, čijoj su službi pod vlastitim biskupom dodijeljeni, sačinjavaju jedan prezbiterij”. Jedinstvo prezbiterija ima liturgijski izražaj u običaju da prezbiteri, nakon biskupa, polažu ruke za vrijeme obreda ređenja.

REĐENJE ĐAKONA – “ZA SLUŽENJE”

1569 “Na nižem stupnju hijerarhije stoje đakoni, na koje se polažu ruke `ne za svećeništvo, nego za služenje'”. Na ređenju đakona ruke polaže jedino biskup, označujući tako da je đakon posebno pridružen biskupu u izvršavanju svoje “diakonije”.

1570 Đakoni na osobit način sudjeluju u Kristovu poslanju i milosti. Sakrament reda utiskuje im biljeg koji se ne može izbrisati i koji ih suobličuje s Kristom koji je postao “đakon”, tj. poslužitelj svih. Između ostaloga dužnost je đakona pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju božanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, naviještati evanđelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se različitim službama kršćanske ljubavi.

1571 Poslije Drugog vatikanskog sabora latinska je Crkva opet uspostavila đakonat “kao poseban i trajan hijerarhijski stupanj”, dok ga je istočna Crkva trajno sačuvala. Trajni đakonat, koji može biti podijeljen oženjenim muškarcima, važno je obogaćenje za poslanje Crkve. Zaista je prikladno i korisno da se muževi koji vrše đakonsku službu u Crkvi, bilo u liturgijskom i pastoralnom životu, bilo u socijalnim ili karitativnim djelima, ojačaju “polaganjem ruku, predanim već od apostolskog vremena, i tješnje povežu s oltarom da po sakramentalnoj milosti đakonata uspješnije izvrše svoju službu”.

IV. Slavljenje sakramenta

1572 Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, s obzirom na važnost za život partikularne Crkve, traži sudjelovanje što je moguće većeg broja vjernika. Ređenje će biti po mogućnosti nedjeljom i u katedrali, sa svećanošću koja se dolikuje toj okolnosti. Sva tri ređenja, biskupsko, prezbitersko i đakonsko, imaju isti oblik. Mjesto im je u euharistijskoj liturgiji.

1573 Bitni je čin sakramenta Reda, za sva tri stupnja, biskupovo polaganje ruku na glavu ređenika uz posebnu posvetnu molitvu kojom se od Boga traži izlijevanje Duha Svetoga i njegovih darova prikladnih za službu za koju se kandidat redi.

1574 Kao u svim sakramenatima, i ovdje prate slavlje pridodani obredi. Iako su ti obredi vrlo različiti u pojedinim liturgijskim predajama, zajedničko im je svojstvo da izražavaju raznolike vidove sakramentalne milosti. Tako, u latinskom obredu, uvodni obredi – predstavljanje i izbor ređenika, biskupov nagovor, ispitivanje ređenika, litanije svih svetih – potvrđuju da je izbor kandidata izvršen prema običaju Crkve i pripravljaju za svečani čin posvete. Slijede drugi obredi koji izražavaju i simbolično dovršuju netom ispunjeno otajstvo: to su za biskupa i prezbitera pomazanje krizmom što je znak posebnog pomazanja Duha Svetoga koji njihovu službu čini plodnom; predaja knjige evanđelja, prstena, mitre i pastirskog štapa biskupu u znak njegova apostolskog poslanja da naviješta riječ Božju, njegove vjernosti Crkvi, Kristovoj zaručnici, njegove službe pastira Kristova stada; prezbiteru pružanje plitice i kaleža, “dara svetoga naroda”, a on je pozvan da ga prinosi Bogu; pružanje knjige evanđelja đakonu koji je primio poslanje naviještanja Kristova evanđelja.

V. Tko može podijeliti ovaj sakrament?

1575 Krist je izabrao apostole i učinio ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Očevu, on ne napušta svoga stada već ga po svetim apostolima trajno štiti i čuva; on još uvijek upravlja Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati po biskupima.

1576 Budući da je sakrament Reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog nasljeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda.

VI. Tko može primiti ovaj sakrament?

1577 “Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac”. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.

1578 Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar.

1579 Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome što se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta.

1580 U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.

VII. Učinci sakramenta Reda

NEIZBRISIV BILJEG

1581 Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja.

1582 To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen.

1583 Tko je valjano zaređen može, naravno, iz opravdanih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može biti zabranjeno da ih vrši, ali ne može više postati laik u pravom smislu te riječi, jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek. 1584 Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlučno veli: Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje (…) Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.

MILOST DUHA SVETOGA

1585 Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik.

1586 Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovječujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce. Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu…

1587 U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda.

1588 Đakoni, “ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije”.

1589 Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkandđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.

A sveti Arški župnik kaže: “Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”.

Ukratko

1590 Sv. Pavao piše svome učeniku Timoteju: “Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.” (2 Tim 1,6) i “Teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi” (1 Tim 3,1). Titu kaže: “Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio” (Tit 1,5).

1591 Čitava je Crkva svećenički narod. Po krštenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svećeništvu. To se udioništvo naziva “kraljevskim svećeništvom”. Na njegovu temelju i njemu na službu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno svećeništvo, podijeljeno sakramentom reda; zadaća mu je služiti zajednici u ime i u osobi Krista Glave.

1592 Ministerijalno svećeništvo bitno se razlikuje od općeg svećeništva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na službu vjernicima. Zaređeni službenici vrše svoju službu u narodu Božjem učeći (munus docendi), slaveći božanski kult (munus liturgicum) i pastoralno upravljajući (munus regendi).

1593 Od samog početka služba reda podjeljivala se i vršila u tri stupnja: služba biskupa, prezbitera i đakona. Službe podijeljene ređenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa, prezbiterâ i đakonâ ne može se govoriti o Crkvi.

1594 Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga uključuje u biskupski zbor i čini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i članovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlašću pape, nasljednika svetog Petra.

1595 Prezbiteri su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupâ; oni oko svoga biskupa čine “prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju dužnost za pojedinu župnu zajednicu ili za određenu crkvenu službu.

1596 Đakoni su zaređeni za zadatke služenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svećeništvo, ali im ređenje podjeljuje važne uloge u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrše pod pastirskom vlasti svoga biskupa.

1597 Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon čega slijedi svečana posvetna molitva kojom se za ređenika od Boga traže milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu službu. Ređenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.

1598 Crkva podjeljuje sakrament reda samo krštenim muškarcima (viris), čije su sposobnosti za vršenje službe prikladno utvrđene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati da primi redove.

1599 U latinskoj Crkvi sakrament reda prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju volju da ga obdržavaju iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i na služenje ljudima.

1600 Djelitelji sakramenta reda u sva tri stupnja jesu biskupi.

Duhovne večeri ponedjeljkom 5

Petog korizmenog ponedjeljka 3. travnja 2017. godine, u sklopu duhovnih večeri u kojima se pobliže upoznajemo sa sakramentima ili tajnama našega spasenje, predavač je bio o. Zlatko Žuvela, voditelj Duhovnog centra “Otac Gerard” pri karmelićanskom samostanu u Somboru i ujedno moderator svih duhovnih večeri ponedjeljkom. On je govorio o sakramentu pomirenja ili svete ispovijedi. Pročitajte i ovaj put nauk Katoličke Crkve, ne prepričan, nego onako kako nam je dan na razumijevanje i prihvaćanje u Katekizmu katoličke Crkve.

SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA

1422 “Oni koji pristupaju sakramentu Pokore primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju, primjerom i molitvom”.

 

I. Kako se ovaj sakrament zove?

1423 Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio.

Zove se sakrament pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika.

1424 Zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni elemenat ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom značenju i “ispovijedanje”, priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku.

Zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku “oproštenje i mir”.

Zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: “Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: “Idi i najprije se izmiri s bratom” (Mt 5,24).

II. Zašto sakrament Pomirenja poslije Krštenja?

1425 “Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega” (1 Kor 6,11). Treba shvatiti veličinu Božjega dara, primljenog u sakramentima kršćanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nešto nedopustivo za onoga koji se “Kristom zaodjenuo” (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaže: “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama” (1 Iv 1,8). K tome, i sam nas Gospodin uči moliti: “Otpusti nam grijehe naše” (Lk 11,4), povezujući uzajamno opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe.

1426 Obraćenje Kristu, novo rođenje u Krštenju, dar Duha Svetoga, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu, učinilo nas je “svetim i bez mane pred njim” (Ef 5,27). Ipak, novi život primljen u kršćanskoj inicijaciji nije uklonio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia), a koja u krštenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom milošću, prokušaju u borbi kršćanskoga života. To je borba obraćenja radi postizanja svetosti i vječnog života na koji nas Gospodin neprestano zove.

III. Obraćenje krštenih

1427 Isus poziva na obraćenje. Taj poziv je bitna sastojnica navještaja o Kraljevstvu: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onima koji još ne poznaju Krista i njegova evanđelja. Krštenje je, dakle, poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja. Upravo vjerom u Radosnu vijest i krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje svih grijeha i dar novog života.

1428 No, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja “u svom krilu obuhvaća grešnike” i koja, “u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu”. To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je “raskajanog srca” (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.

1429 O tome svjedoći obraćenje sv. Petra nakon trokratnog zatajenja svog Učitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u njega suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema njemu. Drugo obraćenje ima i zajedničarsku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: “Obrati se!” (Otk 2,5.16). Što se tiće tih dvaju obraćenja sv. Ambrozije kaže da u Crkvi “ima vode i suza: vode Krštenja i suza Pokore”.

IV. Unutarnja pokora

1430 Kao nekoć u proroka, Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na “kostrijet i pepeo”, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

1431 Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus [muka duha], compunctio cordis [skrušenje srca].

1432 Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo. Treba da Bog dade čovjeku novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu: “Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se” (Tuž 5,21). Bog nam daje snage da počnemo iznova. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljeno. Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli. Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivši je naime za naše spasenje, dao je milost obraćenja cijelome svijetu. 1433 Nakon Uskrsa Duh Sveti je onaj koji “dokazuje svijetu što je grijeh” (Iv 16,8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.

V. Mnogostruki oblici pokore u kršćanskom životu

1434 Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma raličite izraze. Sveto Pismo i Oci naročito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja “pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8).

1435 Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom.

1436 Euharistija i Pokora. Svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom; “ona je kao ustuk koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha”.

1437 Čitanje Svetoga pisma, molitva Časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuje u nama duh obraćenja i pokore te pridonosi oproštenju naših grijeha.

1438 Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela).

1439 Razvitak obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o “rasipnom sinu”, u kojoj je središnji lik “milosrdni otac” (Lk 15,11-24): privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svećana gozba jesu simboli novog života, čistog, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.

VI. Sakrament Pokore i Pomirenja

1440 Grijeh je prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim, ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom. Zato i obraćenje obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; i to sakrament Pokore i Pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje.

BOG JEDINI OPRAŠTA GRIJEH

1441 Bog jedini oprašta grijehe. Buduci da je Sin Božji, Isus veli za sebe: “Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe” (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: “Oprošteni su ti grijesi!” (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.

1442 Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odrješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena “služba pomirenja” (2 Kor 5,18). Apostol je poslan “u ime Kristovo”, a “sam Bog” po njemu potiče i preklinje: “Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20).

POMIRENJE S CRKVOM

1443 Isus za vrijeme javnog života nije samo opraštao grijehe, nego je obznanjivao i učinak opraštanja: nakon udijeljenog oproštenja vraćao je bivše grešnike u zajednicu Božjeg naroda, iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Jasan znak tome jest što Isus grešnike pripušta svome stolu; štoviše, sam sjeda za njihov stol. Taj postupak na iznenađujući način izražava Božje praštanje i ujedno povratak u krilo Božjega naroda.

1444 Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svećanoj riječi Šimunu Petru: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,19). A ta služba “vezivanja i odrješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom”.

1445 Riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

SAKRAMENT OPROŠTENJA

1446 Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao “drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti”.

1447 Konkretni oblik kako je Crkva vršila ovu vlast primljenu od Gospodina, kroz vjekove se mnogo mijenao. Pomirenje kršćana koji su nakon Krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom “redu pokornika” (koji se odnosio samo na neke teške grijehe) grešnici su bili rijetko pripuštani, u nekim krajevima samo jedan put u životu. U 7. stoljeću irski su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli “privatnu” praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela. Od tada se sakrament obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ova nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana.

1448 U promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane tu su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane, tu je Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grešnika i skupa s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

1449 Obrazac odrješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

VII. Čini pokornika

1450 “Pokora obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed; te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu”.

KAJANJE

1451 Među pokornikovim činima kajanje je na prvome mjestu. To je “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti”.

1452 Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se “savršenim kajanjem” (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.

1453 Kajanje zvano “nesavršeno” (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu Pokore.

1454 Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Božje riječi. Za tu svrhu najprikladniji će se tekstovi naći u moralnoj katehezi evanđelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama.

ISPOVIJED GRIJEHA

1455 Ispovijed (priznanje) grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta, oslobađa nas i olakšava naše pomirenje s drugima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava sa grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost.

1456 Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta Pokore: “Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno”. Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer “ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje”.

1457 Prema crkvenoj zapovijedi, “svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovijediti svoje teške grijehe”. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o tečkom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku. Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego po prvi put prime svetu pricest.

1458 Ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha), premda nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući češće po ovom sakramentu dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega. ²Tko priznaje svoje grijehe i osuđuje ih, već djeluje s Bogom. Bog osuđuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osuđuješ, ujedinjuješ se s Bogom. Čovjek i grešnik su kao dvije stvari: čovjek je djelo Božje, a grešnik je djelo čovjekovo. Uništi što si ti učinio, da bi Bog spasio što je on učinio (…). Kad počneš osjećati odvratnost nad onim što si učinio, tada započinju tvoja dobra djela, jer osuđuješ svoja zla djela. Dobra djela započinju ispovijeđu zlih djela. Činiš istinu i tako dolaziš k svjetlu.²

ZADOVOLJŠTINA

1459 Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba učiniti što je moguće da se šteta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjim. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon što je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također “pokora”.

1460 Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha. Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo subaštinici uskrsloga Krista jer “s njime zajedno trpimo” (Rim 8,17): Zadovoljština, koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu: mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša “slava” je u Kristu (…): u njemu pružamo zadovoljštinu donoseći “plodove dostojne pokore” (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.

VIII. Službenik ovog sakramenta

1461 Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast opraštati sve grijehe “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.

1462 Oproštenje grijeha pomiruje s Bogom, ali i sa Crkvom. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već od starih vremena smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i službu pomirenja: on je ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa (ili redovničkoga poglavara), bilo od pape na temelju crkvenog prava.

1463 Neki posebno teški grijesi kažnjavaju se izopćenjem (ekskomunikacijom), najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina; stoga, odrješenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. U slučaju smrtne opasnosti, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakoga grijeha

1464 Svećenici trebaju poticati vjernike da pristupaju sakramentu Pokore, i trebaju biti vazda pripravni da slave ovaj sakramenat kad god to vjernici razložno zatraže.

1465 Slaveći sakramenat Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku.

1466 Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja. Službenik ovog sakramenta treba se stoga sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izliječenju i punoj zrelosti. Treba za njega moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem.

1467 Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji prima ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni, obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, zove se “sakramentalni pečat”, jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje “zapečaćeno” sakramentom.

IX. Učinci ovog sakramenta

1468 “Sva vrijednost Pokore jest u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i s njime nas sjedini dubokom ljubavlju”. Svrha i učinak ovog sakramenta je, dakle, pomirenje s Bogom. Koji primaju sakramenat Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem, postižu “mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom”. Sakramenat pomirenja s Bogom donosi istinsko “duhovno uskrsnuće”, vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo (Lk 15,32).

1469 Ovaj nas sakramenat pomiruje s Crkvom. Grijeh nagriza ili prekida bratsko zajedništvo. Sakramenat Pokore ga popravlja ili ponovno uspostavlja. U tom smislu sakramenat ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u crkveno zajedništvo, već ima životvoran učinak također na život Crkve koja je zbog grijeha jednog od svojih članova trpjela. Opet vraćen ili utvrđen u zajedništvu svetih, grešnik biva osnažen razmjenom duhovnih dobara između svih živih članova Kristova Tijela bilo da su još u stanju putnika bilo da su već u nebeskoj domovini: Treba upozoriti da pomirenje s Bogom ima kao posljedicu, tako reći, i druga pomirenja koja liječe ostale lomove prouzrokovane grijehom: pokornik kome je oprošteno pomiruje se sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s braćom koju je na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se sa čitavim svemirom.

1470 Povjeravajući se Božjem milosrdnom sudu, grešnik u ovom sakramentu na neki način anticipira sud kojemu će biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog života. Upravo sada, u ovom životu, ponuđen nam je izbor između života i smrti, jer samo putem obraćenja možemo ući u Kraljevstvo, iz kojega teški grijeh isključuje. Obraćajući se Kristu pokorom i vjerom, grešnik prelazi iz smrti u život “i ne dolazi na sud” (Iv 5,24).

X. Oprosti

1471 Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore.

ŠTO JE OPROST?

“Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca”. “Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno”. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

KAZNE ZA GRIJEH

1472 Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove “vječna kazna” za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosušuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

1473 Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuće “novog čovjeka”.

U ZAJEDNICI SVETIH

1474 Kršćanin koji nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam. “Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba.”

1475 U općinstvu svetih, dakle, “među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara”. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.

1476 Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve; “nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s Ocem. Dakle, u Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja”.

1477 “Jednako tako toj riznici pripada i vrijednost doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako, radeći na svome spasenju, surađivali su i na spašavanju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela”.

DOBITI BOŽJI OPROST PO CRKVI

1478 Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

1479 Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.

XI. Slavlje sakramenta Pokore

1480 Pokora je, kao i svi sakramenti, bogoslužni čin. Dijelovi slavlja redovito su ovi: pozdrav i blagoslov svećenikov, čitanje Božje riječi radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost, poziv na kajanje; zatim ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odrješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom.

1481 Bizantska liturgija poznaje više obrazaca odrješenja, molbene (deprekativne) naravi, koji izvanredno dobro izražavaju otajstvo oproštenja. “Bog, koji je po proroku Natanu oprostio Davidu kad je priznao svoje grijehe, i Petru kad je gorko zaplakao, i preljubnici kada mu je suzama oprala noge, te farizeju i rasipniku, taj isti Bog neka ti oprosti, po meni grešniku, u ovom i u drugom životu, i neka te ne osudi kada se pojaviš pred njegovim strašnim sudom – on koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen”.

1482 Sakramenat Pokore može biti također u okviru zajedničkog slavlja, sa zajedničkom pripravom za ispovijed i zajedničkom zahvalom za primljeno oproštenje. U tom slučaju, osobna ispovijed grijeha i pojedinačno odrješenje uključeni su u liturgiju Boje riječi, sa čitanjima i homilijom, sa zajedničkim ispitom savjesti, zajedničkim traženjem oproštenja, molitvom “Oče naš” te zajedničkom zahvalom. Ovo zajedničko slavlje izražava jasnije crkvenu (eklezijalnu) narav pokore. Ipak sakramenat Pokore, na koji god se način slavio, uvijek je liturgijski čin, dakle – eklezijalan i javan.

1483 U slučaju teške potrebe, može se pribjeći zajedničkom slavlju pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Takva teška potreba može se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost, a jedan ili više svećenika nemaju dovoljno vremena da saslušaju ispovijed svakoga pokornika. Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba, pojedinačne ispovijedi, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti ili svete pričesti. U tom slučaju, za valjanost odrješenja, vjernici moraju odlučiti da će u dužnom vremenu svoje grijehe pojedinačno ispovijediti. Spada na dijecezanskog biskupa prosuditi da li postoje traženi uvjeti za skupno odrješenje. Veliki broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodočašća ne predstavlja slučaj teške potrebe.

1484 “Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi”. I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi” (Mk 2,5). On je liječnik koji se prigiba pred svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izliječi; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.

Ukratko

1485 Na sâm dan uskrsnuća, Gospodin Isus se ukaza apostolima i reče im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23).

1486 Oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja daje se posebnim sakramentom, koji zovemo sakramenat obraćenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja.

1487 Tko griješi nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve, kojoj svaki kršćanin treba biti kamen živi.

1488 U svjetlu vjere, nema težeg zla od grijeha, i ništa nema gorih posljedica za same grešnike, za Crkvu i za sav svijet.

1489 Vratiti se u zajedništvo s Bogom, nakon što se grijehom izgubilo, moguće je samo po milosti Boga, koji je bogat milosrđem i brižljiv za spas ljudi. Treba moliti za taj dragocjeni dar sebi i drugima.

1490 Hod povratka Bogu, nazvan obraćenje i kajanje, uključuje bol i odbojnost naspram počinjenim grijesima, te čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Obraćenje se, dakle, odnosi na prošlost i budućnost; hrani se nadom u Božje milosrđe.

1491 Sakramenat Pokore se sastoji od triju pokornikovih čina i od svećenikova odrješenja. Čini pokornika jesu: kajanje, ispovijed ili očitovanje grijeha svećeniku, te odluka da će se izvršiti zadovoljština i djela zadovoljštine.

1492 Kajanje (zove se i skrušenost) treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire iz prave ljubavi prema Bogu, zove se “savršenim”; ako je pak utemeljeno na drugim razlozima, zove se “nesavršenim”.

1493 Tko želi postići pomirenje s Bogom i s Crkvom, mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iako nije nužna, Crkva je ipak živo preporučuje.

1494 Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina “zadovoljštine” ili “pokore” da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku.

1495 Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su dobili ovlast odrješivanja od crkvene vlasti.

1496 Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:

– pomirenje s Bogom po kojem pokornik ponovno zadobiva milost;

– pomirenje s Crkvom;

– otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima;

– otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha;

– mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha;

– povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu.

1497 Pojedinačna i cjelovita ispovijed teških grijeha s odrješenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.

1498 Oprostima vjernici mogu dobiti za sebe, kao i za duše u čistilištu, otpuštenje vremenitih kazni koje su posljedice grijeha.

 

 

Prilog RTS 1 o karmelićanima u Somboru

U utorak 11. travnja 2017. godine na prvom programu Radio-televizije Srbije u sklopu emisije “Građanin”, koja govori o nacionalnim manjinama, prikazan je prilog o redovničkoj zajednici Bosonoge braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, skraćeno rečeno o karmelićanima, koji u Somboru obitavaju već od 1904. godine. Prilog je odmah na početku emisije, a možete ga pogledati na slijedećoj poveznici.

Građanin

Duhovne večeri ponedjeljkom 4

U ponedjeljak 27. ožujka 2017. godine na korizmenoj duhovnoj večeri govorilo se sakramentu Euharistije. Izlagao je karmelićanin o. Danijel Čolo, župni vikar zagrebačke župe Remete. Pročitajte sami što Katekizam katoličke Crkve govori o tom sakramentu.

SAKRAMENT EUHARISTIJE

1322 Sveta euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Oni naime koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećenistva te Križmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom zajednicom sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi.

1323 “Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakramenat pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, ‘na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'”.

I. Euharistija – izvor i vrhunac crkvenog života

1324 “Euharistija je ‘izvor i vrhunac svega kršćanskog života'” “Ostali sakramenti, kao sve crkvene službe i djela apostolata, tjesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.”

1325 ²Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo života s Bogom i jedinstvo Božjeg naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetom.²

1326 Konačno, euharistijskim slavljemmi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji u unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.

1327 Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše vjere: ²Naš se način mišljenja slaže s Euharistijom, a Euharistija sa svoje strane potvrđuje naš način mišljenja.²

II. Kako se ovaj sakrament zove?

1328 Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike. Naziva se:

Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,19; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.

1329 Gospodnja večera– jer se radi o Večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskom Jeruzalemu.

Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo.

Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) – ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.

1330 Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća.

Sveta Žrtva – jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva,žrtva zahvalna” (Heb 13,15) duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog Saveza.

Sveta i božanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je euharistija sakramenat nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu (tabernakulu).

1331 Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta– što je prvotno značenje “opčinstva svetih”, o kojem govori Apostolsko vjerovanje – ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina…

1332 Sveta Misa – jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.

 

III. Euharistija u ekonomiji spasenja

ZNAKOVI KRUHA I VINA

1333 U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: “Uze kruh (…)”, “Uze času punu vina (…)” Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod “rada ruku čovječjih”, ali ponajprije “plod zemlje” i “plod trsa”, darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je “iznio kruh i vino” (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.

1334 U Starom savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. No u povezanosti s Izlaskom ti plodovi poprimaju novo značenje: beskvasni kruh naime, koji su Židovi svake godine blagovali na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta; zatim spomen mane u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svagdašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima. “Časa blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čase novo i konačno značenje.

1335 Čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu, gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova.

1336 Prva najava Euharistije unijela je podjelu među učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o muci, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba. “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) – ovo pitanje Gospodinovo stoljećima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68), i da primiti s vjerom dar njegove Euharistije – isto je što i primiti njega samoga.

 

USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

1337 Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. “U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.”

1338 Tri sinoptička evanđelja i sv. Pavao prenijeli su nam ozvješće o ustanovljenju Euharistije; dok Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu pripravljaju: Krist se predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao.

1339 Da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv, Isus je izabrao vrijeme Pashe.

Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: “Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu”. (…) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (…) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen”. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,7-20).

1340 Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi dao konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu i anticipira konašnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.

“OVO ČINITE MENI NA SPOMEN”

1341 Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.

1342 Od početka je Crkva bila vjerna Gospodinovu nalogu. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se:

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu (Dj 2,42.46).

1343 Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća. Slavlje se Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, s istim osnovnim ustrojstvom. Ono ostaje središte života Crkve.

1344 Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću “uskom stazom Križa stupa” prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.

IV. Liturgijsko slavlje Euharistije

MISA KROZ STOLJEĆA

1345 Iz 2. stoljeća imamo svjedočanstvo sv. Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama onda odvijalo euharistijsko slavlje. I ti su bitni dijelovi sve do naših dana ostali nepromjenjeni u svim velikim liturgijskim obiteljima. Evo što on piše oko 155. godine, tumačeći poganskom caru Antoninu Piju (138-161) što čine kršćani:

[U dan, zvani dan sunca, svi se sastaju na istome mjestu, i oni koji stanuju u gradu i oni koji stanuju na selu. Čitaju se spomen-zapisi apostola ili spisi proroka, već prema tome koliko ima vremena. Zatim, kad čitač završi, predstojnik uzima riječ da opomene i potakne da se tako sjajni primjeri nasljeduju. Zatim se svi zajedno dižemo i molimo molitve] za nas same … i sve druge gdje god bili: da, spoznavši istinu, zavrijedimo i tu milost, da svojim ispravnim životom i djelovanjem budemo vjerni zapovijedima te postignemo vječno spasenje. Nakon završene molitve, pozdravimo jedni druge cjelovom. Potom se predstojniku braće donosi kruh i čaša s vodom i vinom. On ih uzme, izreče hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i Duha Svetoga i opširno izriče zahvalu (grčki: eucharistian), za ove od njega primljene darove. Kad predstojnik završi molitve i zahvalu, sav prisutni narod klikne: Amen. Pošto je predstojnik svršio molitve i narod odgovorio, oni što se kod nas zovu đakoni prisutnima dijele “euharistijski” kruh, vino i vodu, i nose ih odsutnima.

1346 Euharistijsko bogoslužje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do nas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo:

– okupljanje vjernika, bogoslužje Riječi sa čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom;

Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću.

Bogoslužje Riječi i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno “samo jedan bogoštovni čin”; stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.

1347 Zar se nije na isti način odvijala i večera koju je uskrsli Isus blagovao s učenicima u Emausu? Putem im je tumačio Pisma, a zatim, dok bijaše s njima za stolom, ” uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im ga davao”.

TIJEK SLAVLJA

1348 Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni učesnik u Euharistiji. On je veliki svećenik Novoga saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista-Glave – “in persona Christi capitis”) predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj način: čitači, prinosioci darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen.

1349 Bogoslužje Riječi obuhvaća “spise proroka”, to jest Stari savez, i “spomen-zapise apostola”, to jest njihove poslanice i evanđelja; nakon homilije koja potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori, slijede prošnje za sve ljude, prema riječima Apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2).

1350 Prikazanje darova (ofertorij): na oltar se, ponekad u mimohodu, donose kruh i vino što će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere “kad uze kruh i čašu”. “Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj čisti prinos, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono što proizlazi iz njegova stvaranja.” Prikazanje darova na oltaru preuzima Melkisedekov gest i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. On u svojoj žrtvi privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da prinose žrtve.

1351 Kršćani već od početka, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose također svoje darove da se podijele potrebnima. Običaj skupljanja milostinje (collecta), uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati:

Oni koji su imućni i to žele, daju što tko hoće. A što se skupi, pohranjuje se u predstojnika, i on pomaže siročad i udovice i one koji trpe oskudicu zbog bolesti ili drugog uzroka, kao i utamničenike i pridošle strance, jednom riječju, brine se za sve potrebne.

1352 Anafora: S euharistijskom molitvom, zahvalnom i posvetnom, stižemo u srce i na vrhunac slavlja:

U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela, za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidnoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetomu pjevaju.

1353 U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze).

U izvješću o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na Križu.

1354 U anamnezi, koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina, koja nas s njime pomiruje.

U prošnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom – nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima, s papom, mjesnim biskupom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno s njihovim Crkvama.

1355 U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju “kruh s neba” i “času spasenja”, Tijelo i Krv Krista koji se predao “za život svijeta” (Iv 6,51):

Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili “euharistirani” (=nad njima je izrečena euharistija), “mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikomu nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga što učimo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (=ako nije kršten) i ako ne živi po Kristovu nauku.”

V. Sakramentalna žrtva: čin zahvaljivanja, spomen-čin, prisutnost

1356 Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: “Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11,24-25).

1357 Taj Gospodinov nalog izvrsavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.

1358 Euharistiju, dakle, treba promatrati:

– kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu;

– kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela;

– kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.

ČIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU

1359 Euharistija, sakramenat našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.

1360 Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega “zahvaljivanje”.

1361 Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.

SPOMEN-ČIN ŽRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA – CRKVE

1362 Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.

1363 Prema Svetom Pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i suvremeni. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život.

1364 U Novom zavjetu spomen poprima novo značenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktuelna: Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, `kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac’, vrši se djelo našeg otkupljenja.”

1365 Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: “Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje” i “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge “na otpuštenje grijeha” (Mt 26,28).

1366 Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod:

(Krist), Bog i Gospodin nač, iako je na oltaru križa imao jednom sebe smrću prikazati Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje, budući da se njegovo svećeništvo nije imalo smrću ugasiti (Heb 7,24.27), na Posljednjoj večeri, “one noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu (kako to zahtijeva čovjekova narav), po kojoj će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (1 Kor 11,23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo.

1367 Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: “Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja”: “U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa”.

1368 Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinešena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom. Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (= orans). Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude.

1369 Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku žrtvu:

Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio.

Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.

1370 S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su još na zemlji, nego i oni koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru.

1371 Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, “koji su u Kristu preminuli a jos se nisu posve očistili,”da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir:

Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega. Samo vas to molim da se, gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim.

Zatim (u anafori) molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopće za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dušama za koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita žrtva… Upučujući Bogu molitve za preminule, pa bili oni i grečnici, mi … prikazujemo Krista, žrtvovanog za naše grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama.

1372 Taj je nauk divno sažeo sv. Augustin potičući nas na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našeg Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji:

Sav otkupljeni grad, to jest zajednica i društvo svetih, prinosi se Bogu kao sveopća žrtva po onom Velikom Svećeniku koji je, uzevši lik sluge, u muci prinio sama sebe da nas učini tijelom tako velike Glave. (…) Takva je žrtva kršćana: “(…) tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu” (Rim 12,5). I tu žrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima poznatom, gdje se vidi da u onome što prinosi – prinosi samu sebe.

KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJEČI I DUHA SVETOGA

1373 “Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na više načina: u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve – “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima(Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je “ponajpače prisutan pod euharistijskim prilikama”.

1374 Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je “tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti”. U presvetom sakramentu Euharistije “sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist”. “Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek”.

1375 U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje:

Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.

A sv. Ambrozije veli o pretvorbi:

Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav … Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.

1376 Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: “A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom.

1377 Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.

1378 Štovanje Euharistije. U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. “Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramenta Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.”

1379 Svetohranište (tabernakul) služilo je u početku za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu – prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba biti tako napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u svetom sakramentu.

1380 Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio “do kraja” (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav:

Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.

1381 “Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne može se spoznati osjetilima, veli sv. Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu”. Zato, tumašeći riječi iz Lk 22,19: Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati, sv. Ćiril izjavljuje: “Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer on, koji je Istina, ne laže”.

Klanjam ti se smjerno, tajni Boze nas,

Sto pod prilikama tim se sakrivaš,

Srce ti se moje sasvim predaje,

Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,

Al za čvrstu vjeru dosta je što čuh;

Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,

Istine nad ovom nema Istinom.

VI. Vazmena gozba

1382 Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.

1383 Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. “Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?” – veli sv. Ambrozije, a na drugom mjestu: “Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo”. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli:

Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo (ovaj prinos) na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.

“UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI”: PRIČEST

1384 Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.” (Iv 6,53).

1385 Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: “Stoga tko god jede kruh ili pije času Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čase pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.

1386 Pred veličinom ovog sakramenta vjernik ne može nego ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reći: Gospodine, nisam dostojan da uđes pod krov moj, nego samo reci riječ i bit će izliječena duša moja”.

U Božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog vjernici mole u istom duhu:

Sine Božji, učini me danas dionikom svoje otajstvene večere. Neću otkriti Tajnu tvojim neprijateljima, niti ću ti dati Judin poljubac, nego ti, poput onog razbojnika, vapijem: “Sjeti me se, Gospodine, u svome Kraljevstvu”.

1387 Da se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisan u njihovoj Crkvi. Tjelesno držanje (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost.

1388 Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: “Veoma se preporučuje ono savršenije učestvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.”

1389 Crkva obvezuje vjernike da u “nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji” i da Euharistiju prime najmanje jedamput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili jos češće, pa i svakog dana.

1390 Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih razloga ovaj se način pričešćivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, “sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe”. To je redoviti oblik pričešćivanja u istočnim obredima.

PLODOVI PRIČESTI

1391 Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pričesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: “Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni” (Iv 6,57):

Kad na Gospodnje blagdane vjernici primaju Tijelo Sina, oni jedni drugima navješćuju Radosnu vijest da je darovan zalog života, kao kad je anđeo rekao Mariji iz Magdale: “Krist je uskrsnuo!” Gle, onomu koji prima Krista već sada je darovan život i uskrsnuće.

1392 Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetom”, čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u Krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina.

1393 Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti “predano je za nas” i Krv koju pijemo “prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha”. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih:

“Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.” Ako naviještamo smrt Gospodnju, naviještamo otpuštenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpuštenja grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Budući da stalno griješim, trajno moram imati lijek.

1394 Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu:

Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga.

1395 Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakramenat onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom.

1396 Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo.Taj poziv ostvaruje Euharistija: “Časa blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,16-17):

Ako ste Tijelo Kristovo i njegovi udovi, onda je na stol Gospodnji stavljen vaš sakramenat, primate svoj sakramenat. Odgovarate “Amen” (“Da, tako je”) na ono što primate i tim odgovorom to potpisujete. Čuješ riječ: “Tijelo Kristovo”, i ti odgovaraš “Amen”. Budi, dakle, Kristov ud da bi tvoj Amen bio istinit.

1397 Euharistija obvezuje u prilog siromašnih: Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braći prepoznavati Krista:

Krv si Gospodinovu pio, a ne prepoznaješ brata svoga. Tim što ne smatraš dostojnim podijeliti svoju hranu s onim koji je smatran dostojnim biti dionik ovoga stola, obeščašćuješ ovaj isti stol. Bog te je oslobodio od svih tvojih grijeha i pozvao te na ovu gozbu. A ti, čak ni tada, nisi postao milosrdniji.

1398 Euharistija i jedinstvo kršćana. Pred veličinom ovog otajstva sv. Augustin kliče: “O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi!” Što se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju.

1399 Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. “Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente – poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju – po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom”. Zato neko zajedništvo in sacris, u svetim činima dakle i u Euharistiji, “jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast”.

1400 Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve a nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva”. To je razlog zašto katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama. Ipak i one, “kad na svetoj Večeri vrše spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak”.

1401 Katolički službenici, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.

VII. Euharistija – “zalog buduće slave”

1402 U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: “O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave”. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara “napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću”, to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.

1403 Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega” (Mt 26,29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća tog obećanja te upravlja pogled prema onome “koji dolazi”(Otk 1,4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleći: “Marana tha!” (1 Kor 16,22), “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20), “Neka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!”.

1404 Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo “čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista”, moleći da svi skupa vječno “uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu”.

1405 Te velike nade, tj. novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost, nemamo sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije. Uistinu, kad god se slavi ovo otajstvo, “vrši se djelo našega otkupljenja”; “lomimo isti kruh koji je lijek besmrtnosti, ustuk protiv smrti, hrana da bi se zauvijek živjelo u Isusu Kristu”.

Ukratko

1406 Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (…). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni (…), u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,51.54.56).

1407 Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.

1408 Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.

1409 Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.

1410 Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.

1411 Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.

1412 Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino, na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi posvećenja sa Posljednje večere “Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati. (…) Ovo je kalež moje Krvi …”

1413 Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.

1414 Ukoliko je žrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljština za grijehe živih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra.

1415 Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu Pokore.

1416 Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.

1417 Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije; a obvezuje ih da to učine barem jedamput u godini.

1418 Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. “Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu”.

1419 Budući da je Krist prešao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduće slave kod njega: sudjelovanje u svetoj žrtvi poistovjećuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu života, budi čeznju za životom vječnim i već sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.

 

Duhovne večeri ponedjeljkom 3

Nastavljajući govor o sakramentima spasenja, na trećoj duhovnoj večeri ove korizme, u ponedjeljak 20. ožujka 2017. bio je govor o sakramentu bolesničkog pomazanja.

Zanimljiv i poticajan govor o tome sakramentu koji je još uvijek krivo shvaćan, govorio je o. Antonio Mario Čirko, karmelićanin, župnik župe Uznesenja BDM na nebo, u Remetama u Zagrebu.

Vrlo je poražavajuća činjenica, osobito ovdje u Somboru, da velik broj vjernika umire bez ovog ozdravljujućeg sakramenta, samo zato što misle da je svećenik u kući znak da je smrt na vratima. On se podjeljuje bolesnima, kao što ćete moći pročitati u tekstu iz Katekizma katoličke Crkve koji slijedi nakon fotografija, a ne onima kojima je “duša na jeziku” ili je osoba već mrtva.

BOLESNIČKO POMAZANJE

1499 “Svetim pomazanjem bolesnikâ i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpečem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega Naroda”.

 

  1. Temelji ovog sakramenta u naumu spasenja

 

BOLEST U LJUDSKOM ŽIVOTU

1500 Bolest i patnja vazda su se brojili među najteža pitanja koja stavljaju na kušnju ljudski život. U bolesti čovjek doživljuje svoju nemoć, svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazreti smrt.

1501 Bolest može čovjeka dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, kadšto čak do očaja i pobune protiv Boga. Ali može ga dovesti i do veće zrelosti, pomoći mu da u svom životu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što jest bitno. Bolest čovjeka vrlo često izazove da Boga traži i da mu se vrati.

 

BOLESNIK PRED BOGOM

1502 Starozavjetni čovjek svoju bolest živi pred Bogom: zbog bolesti pred Boga izlijeva svoju tužaljku i od njega, gospodara života i smrti, moli ozdravljenje. Bolest postaje put obraćenja, a Božje oproštenje početak je ozdravljenja. Izrael iskustveno doživljava da je bolest tajnovito povezana uz grijeh i zlo, a da vjernost Bogu, u skladu sa zakonom, vraća život: “Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje” (Izl 15,26). Prorok naslućuje da trpljenje može imati otkupiteljsku vrijednost i za grijehe drugih. Napokon Izaija naviješta da će za Sion nastupiti vrijeme kad će Gospodin oprostiti svaku krivnju i izliječiti svaku bolest.

 

KRIST – LIJEČNIK

1503 Kristovo suosjećanje s bolesnima i njegova brojna iscjeljenja svakovrsnih bolesnika očit su znak da je “Bog pohodio narod svoj” (Lk 7,16) i da se približilo Kraljevstvo Božje. Ali Isus ima vlast ne samo liječiti već i grijeh opraštati: on je došao izliječiti čitavoga čovjeka, dušu i tijelo. Isus je liječnik koga bolesnici trebaju. Njegovo suosjećanje sa svima koji trpe ide tako daleko da se s njima poistovjećuje: “oboljeh i pohodili ste me” (Mt 25,36). Isusova posve osobita ljubav prema bolesnima nije kroz vjekove prestala kršćane poticati na posebnu brigu prema svima koji trpe na tijelu i duši. Ta je briga uzrok neumornih napora da im se olakšaju muke.

1504 Isus često od bolesnika zahtijeva vjeru. Pri liječenju se pak služi znakovima: pljuvačkom i polaganjem ruku, kalom i umivanjem. Bolesnici nastoje dotaknuti Isusa “jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala” (Lk 6,19). Tako nas Krist, u svojim sakramentima, nastavlja “doticati” da nas izliječi.

1505 Potresen tolikim patnjama, Isus ne samo dopušta bolesnicima da ga dotiču, već njihove nevolje uzima na se: “On slabosti naše uze i boli ponese” (Mt 8,17). Isus nije izliječio sve bolesne. Njegova su iscjeljenja bila znak dolaska Kraljevstva Božjega. Nagovješćivala su korjenitije ozdravljenje: pobjedu nad grijehom i smrti kroz njegov Vazam. Krist je na križ ponio sve breme našega zla te oduzeo “grijeh svijeta” (Iv 1,29), kojemu je bolest posljedica: Isus je svojom mukom i smrću na križu dao patnji novi smisao: patnja nas odsada može suoblikovati njemu i sjedinjavati s njegovom otkupiteljskom mukom.

 

“BOLESNE LIJEČITE …”

1506 Krist je pozvao učenike da idu za njim uzimajući svoj križ. Slijedeći ga, drugim su očima počeli gledati bolest i bolesnike. Isus je učenike pridružio svome siromaštvu i služenju. Učinio ih je dionicima svojeg suosjećanja i iscjeliteljskog poslanja: “Otišavši, propovijedali su obraćenje; izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali” (Mk 6,12-13).

1507 Uskrsli Gospodin ponavlja to poslanje (“U ime će moje… na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro” Mk 16,17-18) potvrđujući ga znakovima koje Crkva čini zazivajući njegovo ime. Ti znakovi na poseban način pokazuju da je Isus doista “Bog koji spasava”.

1508 Duh Sveti nekima daje poseban dar ozdravljanja da se preko njih očituje milost Uskrsloga. Međutim, i najžarče molitve ne postižu uvijek ozdravljenje od svih bolesti. Tako sveti Pavao mora od Gospodina naučiti: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9) i da podnošenje patnji može biti osmišljeno time što “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, Crkvu” (Kol 1,25).

1509 “Bolesne liječite!” (Mt 10,8). Tu je zadaću Crkva primila od Gospodina i trudi se da je izvrši brigom za bolesne i zagovornom molitvom kojom ih prati. Crkva vjeruje u oživljujuću prisutnost Krista, koji je liječnik dušâ i tijelâ. Ta je prisutnost posebno djelotvorna u sakramentima, a najosobitije u euharistiji, kruhu koji daje život vječni; na povezanost ovoga kruha s tjelesnim zdravljem upućuje sveti Pavao.

1510 Apostolska Crkva, međutim, poznaje i poseban obred za bolesnike, o čemu svjedoći sveti Jakov: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,14-15). Predaja je u tom obredu prepoznala jedan od sedam sakramenata Crkve.

SAKRAMENT BOLESNIH

1511 Crkva vjeruje i uči da je jedan od sedam sakramenata napose određen za potporu onima koje kuša bolest: to je bolesničko pomazanje. Ovo sveto pomazanje bolesnih ustanovljeno je kao istinski i pravi sakrament Novoga zavjeta od Krista, našeg Gospodina, u Marku je spomenuto, a vjernicima je preporučeno i proglašeno po Jakovu, apostolu i bratu Gospodinovu.

1512 Svjedočanstva o mazanju bolesnika blagoslovljenim uljem susreću se od starine u liturgijskoj predaji i na Istoku i na Zapadu. Tijekom stoljeća sveta se pomast sve isključivije dijelila umirućima, pa je stoga i dobila naziv “Posljednja pomast”. Ali unatoč takvu razvoju, liturgija nije nikada prestala moliti Gospodina da bolesnik zadobije i tjelesno zdravlje, ako mu je korisno za spas.

1513 Apostolska konstitucija “Sacram unctionem infirmorum” od 30. studenoga 1972. u skladu s Drugim vatikanskim saborom određuje da se ubuduće u rimskom obredu uvažava slijedeće: “Sakrament bolesničke pomasti dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: `Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne'”.

 

  1. Primatelj i služitelj ovog sakramenta

 

U TEŠKOJ BOLESTI

1514 Bolesnička pomast “nije sakrament samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji”.

1515 Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest. U tijeku iste bolesti sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje. Prije pogibeljna kirurškog zahvata prikladno je primiti bolesničku pomast. Isto vrijedi i za starije osobe kojih nemoć biva sve veća.

 

“… NEKA DOZOVE STARJEŠINE CRKVE”

1516 Samo su svećenici (biskupi i prezbiteri) djelitelji bolesničke pomasti. Njihova je dužnost da vjernike pouče o blagodatima ovog sakramenta. Neka vjernici ohrabre bolesnike da traže od svećenika ovaj sakrament. Bolesnici neka se priprave da ga prime s dobrim raspoloženjem, uz pomoć svoga pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana da bolesnike na poseban način okruži svojim molitvama i bratskom pažnjom.

III. Slavlje sakramenta

 

1517 Bolesnička je pomast, kao i svi sakramenti, liturgijsko i zajedničarsko slavlje, bilo da biva u obitelji, bolnici ili crkvi, bilo za samo jednog bolesnika ili za skupinu nemoćnika. Veoma je prikladno da se slavi unutar euharistije kao spomen-čina Gospodnjeg Vazma. Ako to okolnosti svjetuju, slavlju ovog sakramenta može prethoditi sakrament pokore, a za njim uslijediti euharistija. Kao sakrament Kristova vazma, euharistija bi trebala uvijek biti posljednji sakrament na zemaljskom putovanju, “popudbina” za “prelazak” u vječni život.

1518 Riječ i sakrament jesu nerazdvojiva cjelina. Služba Riječi, kojoj prethodi pokornički čin, uvodi u slavlje. Kristove riječi i apostolsko svjedočenje oživljuju vjeru bolesnika i zajednice da bi od Gospodina iskali snagu njegova Duha.

1519 Slavlje sakramenta ima ove glavne dijelove: “starješine Crkve” (Jak 5,14) – u šutnji – polažu ruke na bolesnike; nad bolesnicima mole u vjeri Crkve; to je epikleza vlastita ovom sakramentu; slijedi pomazanje uljem, što ga je, ako je moguće, blagoslovio biskup.

Ti liturgijski čini ukazuju koju milost ovaj sakrament daje bolesnima.

 

  1. Učinci slavlja ovog sakramenta

 

1520 Posebni dar Duha Svetoga. Osnovna milost ovog sakramenta jest milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći. Ta milost je dar Duha Svetoga koja obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga, jača protiv napasti Zloga, to jest napasti obeshrabrenja i tjeskobe smrti. Ta potpora Gospodnja snagom njegova Duha privodi bolesnika k ozdravljenju duše, a također i tijela, ako je to volja Božja. I povrh toga “ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,15).

1521 Sjedinjenje s mukom Kristovom. Po milosti ovog sakramenta bolesnik prima snagu i dar da se tješnje sjedini s Kristovom mukom: bolesnik na neki način biva posvećen da donosi plodove po suobličenju s otkupiteljskom Kristovom mukom. Trpljenje, posljedica istočnog grijeha, prima novi smisao: postaje udioništvo u Kristovu spasiteljskom djelu.

1522 Milost crkvenog zajedništva. Bolesnici koji prime ovaj sakrament dragovoljno se “sjedinjuju s Kristovom mukom i smrću i tako pridonose dobru Božjeg naroda”. Slaveći ovaj sakrament Crkva se, u općinstvu svetih, zauzima za bolesnikovo dobro, a bolesnik, po milosti sakramenta, sa svoje strane pridonosi posvećenju Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu, prinosi Bogu Ocu.

1523 Priprava za posljednji prijelaz. Ako se sakrament bolesničke pomasti dijeli svima koji podnose teške bolesti i slabosti, s više razloga daje se onima koji su na izlazu iz ovog života (“in exitu vitae constituti”), tako da se nazivao i sakramentom umirućih (zapravo izlazećih – sacramentum exeuntium). Sakrament bolesničke pomasti dovršuje naše suobličenje sa smrću i uskrsnućem Kristovim, što ga je sakrament krštenja započeo. On nadopunjuje sveta pomazanja koja obilježavaju sav život kršćana: krsno je pomazanje u nama zapečatilo novi život, a krizmeno nas ojačalo za životnu borbu; ovo posljednje pomazanje je poput čvrste utvrde koja brani svršetak našega zemaljskog života u vidu zadnjih borbi pred ulazak u Očinski dom.

 

  1. Popudbina: posljednji sakrament kršćana

 

1524 Onima koji su na izlazu iz ovoga svijeta, uz sakrament bolesničkog pomazanja Crkva nudi euharistiju kao popudbinu. Pričest tijelom i krvlju Kristovom u trenutku prijelaza k Ocu ima naročito značenje i važnost. To je sjeme vječnog života i moć uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: “Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” (Iv 6,54). Euharistija, sakrament Krista umrlog i uskrsloga, biva ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu.

1525 I kao što sakramenti krsta, potvrde i euharistije čine jednu cjelinu, te ih nazivamo “sakramenti kršćanske inicijacije”, tako se može reći da sakramenti pokore, bolesničkog pomazanja i euharistije, kao popudbine, tvore na kraju kršćanskog života “sakramente pripreme za Domovinu” ili sakramente dovršetka zemaljskog hodočašćenja.

 

Ukratko

1526 “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika! Gospodin će ga podići i, ako je sagriješio, oprostit će mu se.” (Jak 5,14-15).

1527 Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost.

1528 Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji.

1529 Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja, kad se bolest pogoršala.

1530 Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničke pomasti; pri dijeljenju, služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja.

1531 Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama (po rimskom obredu) ili na drugim dijelovima tijela (na Istoku); mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.

1532 Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:

bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve;

prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti;

prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore;

dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju;

pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.

Duhovne večeri ponedjeljkom 2

Razmatrajući o sakramentima spasenja, na drugoj duhovnoj večeri ponedjeljkom, 13. 03. 2017. slušali smo o sakramentu svete potvrde. Predavač je bio karmelićanin o. Petar Janjić koji već dulji niz godina obnaša službu magistra novaka. Trenutno se novicijat Hrvatske karmelske provincije nalazi u Grazu u Austriji.

Što o sakramentu svete potvrde govori sama Katolička crkva u svom Katekizmu, možete pročitati na ovoj objavi.

SAKRAMENT POTVRDE

1285 Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament Potvrde tvori cjelinu “sakramenata kršćanske inicijacije”, jedinstvo koje treba čuvati. Vjernicima treba zato tumačiti kako je primanje ovog sakramenta nužno za utvrđenje krsne milosti. “Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru”.

  1. Potvrda u naumu spasenja

1286 Proroci su u Starom zavjetu navijestili da će Duh Gospodnji počivati na očekivanom Mesiji radi njegova spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bijaše znak da je on onaj koji ima doći, da je Mesija, Sin Božji. Budući da je bio začet po Duhu Svetom, sav je život i poslanje proveo u potpunom zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga je Otac dao “bez mjere” (Iv 3,34).

1287 Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopćiti i svemu mesijanskom narodu. U više navrata Krist je obećao izljev Duha. To je obećanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na još jasniji način, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli započinju razglašavati “veličanstvena djela Božja” (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su i oni dar Duha Svetoga.

1288 “Otad su apostoli, ispunjajući Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice”.

1289 Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv “kršćanin”, što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je “Bog pomazao Duhom Svetim” (Dj 10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sačuvao se do naših dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. “krizmom”. Naziv Potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga.

DVIJE PREDAJE: ISTOK I ZAPAD

1290 U prvim stoljećima potvrda je sačinjavala uglavnom jedinstveno slavlje s krštenjem tvoreći s njime, prema izrazu svetog Ciprijana, “dvostruki sakrament”. Kasnije, pored drugih razloga, učestalost krštenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povećanje broja (seoskih) župa, čime su se biskupije proširile, nisu više biskupu dopuštali da bude prisutan na svim krsnim slavljima. Budući da se na Zapadu želi biskupu pridržati dovršenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja ovih dvaju sakramenata. Istok je, naprotiv, sačuvao jedinstvo dvaju sakramenata, tako da potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; međutim i ovdje on to može učiniti samo sa “svetim mirom” što ga je posvetio biskup.

1291 Običaj koji se ustalio u Rimu – tj. da poslije krštenja bude dvojako mazanje svetom krizmom – pospješio je razvoj rečene prakse na Zapadu. Prvo mazanje vršio bi svećenik odmah po izlasku novokrštenika iz krsne kupelji, što bi potom drugim mazanjem svakoga novokrštenika na čelu dovršavao biskup. Prvo mazanje krizmom, što ga je davao svećenik, ostalo je povezano uz krsni obred, označujući krštenikovo učešće u Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi. Kad se pak krsti odrasla osoba, tada se vrši samo jedno pokrsno mazanje, i to je onda sakrament Potvrde.

1292 Praksa istočnih Crkvi jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve.

  1. Znakovi i obred Potvrde

1293 U obredu ovog sakramenta valja razmotriti znak pomazanja i ono što pomazanje označuje i utiskuje, tj. duhovni pečat.

Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje obiluje brojnim značenjima: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti (mazanje prije i poslije kupanja) i čini gipkim (mazanje atleta i boraca); znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom.

1294 Sva ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. Po potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili “Kristov miomiris”.

1295 Potvrđenik ovim pomazanjem prima “biljeg”, pečat Duha Svetoga. Pečat je simbol osobe, znak njezina autoriteta, njezina vlasništva nad određenim predmetom: tako su vojnici bili opečaćeni pečatom svoga vojskovođe i robovi pečatom svoga gospodara; pečat nadalje potvrđuje vjerodostojnost nekog pravnog čina ili neke povelje, što je, u stanovitim uvjetima, čini tajnom.

1296 Sâm Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: “Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog – Duha” (2 Kor 1,21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena.

SLAVLJE POTVRDE

1297 Posvećenje svete krizme važan je čin koji prethodi slavlju potvrde, a u stanovitom smislu i dio je sâmoga slavlja. Biskup posvećuje svetu krizmu za svu svoju biskupiju na Veliki četvrtak, u Misi posvete ulja. U istočnim Crkvama to posvećenje je pridržano patrijarhu: Sirsko-antiohijska liturgija sadrži slijedeču epiklezu posvete svete krizme (mira): [“Oče, (..) pošalji svoga Svetoga Duha] na nas i na ovo ulje koje je pred nama, i posveti ga, da svima koji se njime pomažu i obilježe, bude: myron sveti, myron svećenički, myron kraljevski, pomazanje radosti, halja svjetlosti, plašt spasenja, dar duhovni, posvećenje dušâ i tijelâ, sreća nepropadljiva, pečat neizbrisiv, štit vjere i strašna kaciga protiv svih djela Protivnikovih”.

1298 Kada se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, kao što je slučaj u rimskom obredu, bogoslužje počinje obnovom krsnih obećanja i ispoviješću vjere potvrđenika. Tako je jasno da se potvrda nadovezuje na krštenje. Kada se pak krsti odrasla osoba, odmah po krštenju biva i potvrđena te sudjeluje u euharistiji.

1299 U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrđenike širi ruke. Taj je gest već od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga. Pritom moli za izlijevanje Duha: Svemogući Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista! Ti si ove sluge svoje nanovo rodio vodom i Duhom Svetim i od grijeha ih oslobodio. Pošalji, Gospodine, na njih Duha Svetoga, Branitelja; daj im duha mudrosti i razuma, duha savjeta i jakosti, duha znanja i pobožnosti; ispuni ih duhom svoga straha, po Kristu Gospodinu našemu.

1300 Potom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu “potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima:”Accipe signaculum doni Spiritus Sancti – Primi pečat Dara Duha Svetoga”. U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze, na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: “Pečat dara Duha Svetoga”.

1301 Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.

III. Učinci potvrde

1302 Iz sâmoga slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.

1303 Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti: dublje nas ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: “Abba, Oče!” (Rim 8,15); čvršće nas sjedinjuje s Kristom; umnaža u nama darove Duha Svetoga; usavršuje naš vez s Crkvom; priopćuje nam “osobitu snagu Duha Svetoga” da, kao “pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru”, da “hrabro ispovijedamo ime Kristovo” i nikada se ne stidimo njegova križa: Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj što si primio. Bog te Otac obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.

1304 Kao i krst, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, “karakter”, koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.

1305 “Karakter” usavršuje opće svećeništvo vjernika, koje se prima u krštenju: “potvrđenik prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi (quasi ex officio)“.

  1. Tko može biti potvrđen?

1306 Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno, “vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno”. Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je doduše valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.

1307 U latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde “dob rasuđivanja”. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu jos dostigli dob rasuđivanja.

1308 Ako se kadšto govori o potvrdi kao “sakramentu kršćanske zrelosti”, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen dar, kojoj nije potrebno neko “ovjerovljenje” da bi postala djelotvornom. Sveti Toma podsjeća: Tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu. Tako čovjek već u djetinjstvu može primiti savršenstvo duhovne dobi o kojem govori Knjiga mudrosti (4,8): “Jer duljina danâ ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina.” Odatle se tumači da su se toliki i u djetinjoj dobi, zahvaljujući snazi Duha Svetoga što je primiše, hrabro, do krvi borili za Krista.

1309 Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrđenika.

1310 Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom.

1311 Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.

  1. Služitelj potvrde

1312 Izvorni djelitelj potvrde je biskup.

Na Istoku redovito prezbiter koji krsti, odmah u jednom te istom slavlju, podjeljuje i potvrdu. Međutim, on to čini svetom krizmom što ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup, čime se izražava apostolsko jedinstvo Crkve, kojemu se spone jačaju sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krštenju odraslih ili kada se u puno zajedništvo s Crkvom uvodi krštena osoba član druge kršćanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan.

1313 U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde jest biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sâm, ne zaboravljajući pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde na određeno vrijeme odijeljeno od krštenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. I stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno označuje da je učinak sakramenta da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoči za Krista.

1314 Kada je kršćanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter mora mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoće da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne pođe s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavršeno darom Kristove punine.

Ukratko

1315 “Kada su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga” (Dj 8,14-17).

1316 Potvrda usavršuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima.

1317 Potvrda, kao i krštenje, u dušu kršćana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament može primiti samo jednom u životu.

1318 Na Istoku se ovaj sakrament dijeli neposredno po krštenju; nakon čega slijedi sudjelovanje u euharistiji. Ta predaja ističe jedinstvo triju sakramenata kršćanske inicijacije. U latinskoj Crkvi ovaj se sakrament dijeli kada kršćanin dozrije do dobi razuma, a njegovo je slavlje redovito pridržano biskupu. To označuje da ovaj sakrament učvrščuje crkveni vez.

1319 Potvrđenik koji je dostigao dob razuma treba, primajući sakrament, ispovjediti vjeru, biti u stanju milosti, imati nakanu da primi sakrament te biti spreman prihvatiti zadaću Kristova učenika i svjedoka, u crkvenoj zajednici, i u zemaljskim poslovima.

1320 Bitni obred potvrde je pomazanje svetom krizmom na čelu krštenoga (na Istoku također i po drugim dijelovima tijela), uz polaganje ruke podjelitelja i riječi, u latinskom obredu: “Accipe signaculum doni Spiritus Sancti – Primi pečat Dara Duha Svetoga”; a u bizantskom obredu: “Pečat Dara Duha Svetoga”.

1321 Kad se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, povezanost s krštenjem izražena je među inim obnovom krsnih obećanja. Slavlje potvrde za vrijeme euharistijskog slavlja ističe jedinstvo sakramenata kršćanske inicijacije.

 

Duhovne večeri ponedjeljkom 1

Duhovni centar “Otac Gerard” koji djeluje u sklopu karmelićanskog samostana, a kojeg vodi o. Zlatko Žuvela, i ove je godine s početkom korizme započeo s duhovnim večerima ponedjeljkom koje se (svakog ponedjeljka) održavaju u prostorijama Humanitarnog udruženje Nemaca “Gerhard” s početkom u 19. 30 sati.

Ovogodišnja tema predavanja je: “Sakramenti spasenja”. Znači, obrađuje se sedam svetih sakramenata. Da se podsjetimo, to su: krštenje, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba.

U ponedjeljak 6. ožujka 2017. godine, provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog oca Josipa, o. Srećko Rimac, održao je predavanje o sakramentu krštenja. Govorio je o njegovom teološkom značenju kao i o praktičnim, konkretnim stvarima vezanim za krštenje.

Molitveno – meditativni dio svojim sviranjem ispunili su Predrag Ivanić na klavijaturama, Nikoleta Malenić na violini te Danijela Jurišić na oboi.

Kako bi vjernici bili što više upoznati sa sadržajem vjere koju ispovijedaju, a isto tako kako bi i oni koji nisu kršćani saznali što za kršćane znači krštenje, donosit ćemo umjesto prepričavanja predavanja, tekst Katekizma katoličke Crkve koji govori o pojedinom sakramentu kako bi se vidjelo što sama Katolička crkva naučava o sakramentima.

Duhovne večeri su i prigoda da se po promotivnoj cijeni od 500,00 RSD nabavi nova knjiga o sluzi Božjem o. Gerardu Tomi Stantiću koju je napisao pokojni o. Ante Stantić, a koja nosi naslov ” Otajstvom Isusova djetinjstva do mistike”.

SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

 

1210 Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i razvoja duhovnoga života.

1211 Slijedeći tu analogiju najprije ćemo izložiti tri sakramenta krčćanske inicijacije (prvo poglavlje), potom sakramente ozdravljenja (drugo poglavlje) i konačno sakramente koji su u službi zajedništva i poslanja vjernika (treće poglavlje). Sigurno, ovaj raspored nije jedini mogući, ali nam on omogućuje vidjeti kako sakramenti tvore organizam u kojem svaki pojedini sakrament ima svoje životno mjesto. U tom organizmu euharistiji pripada jedinstveno mjesto kao “sakramentu nad sakramentima”. “Svi su drugi sakramenti usmjereni k njemu kao svojem cilju”.

PRVO POGLAVLJE

 

SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE

1212 Sakramentima kršćanske inicijacije, tj. krštenjem, potvrdom i euharistijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života. “Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vječnog života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi”.

Članak 1.

SAKRAMENT KRSTA

 

1213 Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: “Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju”.

  1. Kako se zove ovaj sakrament?

1214 Grčka riječ baptizein – odakle latinski izraz baptismus – znači “uroniti”, “uranjati”. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao novo stvorenje.

[U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.]

1215 Ovaj se sakrament također zove i “kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom” (Tit 3,5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko “ne može ući u Kraljevstvo Božje” (Iv 3,5).

1216 “Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvaćaju (katehetsku) pouku imaju prosvijetljen duh”. Primivši u krštenju Riječ, “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9), krštenik tako prosvijetljen (Heb 10,32) postaje “sinom svjetlosti” (1 Sol 5,5), i sam “svjetlost” (Ef 5,8): Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji (…). Nazivljemo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim što je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva našu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva.

  1. Krštenje u naumu spasenja

PRALIKOVI KRŠTENJA U STAROM ZAVJETU

1217 U bogoslužju Vazmene noći, pri blagoslovu krsne vode, Crkva vrši svečan spomen velikih događaja povijesti spasenja koji su predoznačili krsno otajstvo: Bože, tvoja nevidljiva moć čudesno djeluje u svetim otajstvima. Ti si izabrao vodu da označis blagodat krštenja.

1218 Već od postanka svijeta voda, skroman i divan stvor, vrelo je života i plodnosti. Sveto pismo promatra kako se nad njom nadvija Duh Božji: Bože, tvoj je Duh u počecima svijeta lebdio nad vodom, da joj dade moć posvećivanja.

1219 U Noinoj korablji, “u kojoj nekolicina, tj. osam duša, bi spašena vodom” (1 Pt 3,20), Crkva je vidjela prasliku spasenja po krštenju: Bože, ti si općim potopom označio novo rođenje, kad je ista voda potopila grešne i spasila pravedne.

1220 Ako izvor-voda označuje život, morska voda je simbol smrti. Stoga voda predoznačuje i otajstvo križa. Po toj simbolici, krštenje označuje zajedništvo sa smrću Kristovom.

1221 Osobito prijelaz kroz Crveno more, kao čin zbiljskog oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, naviješta ono oslobođenje što se ostvaruje krstom: Bože, ti si Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i kroz Crveno more po suhu proveo, da predoznačiš kršćanski narod.

1222 Napokon, krst je predoznačen i prijelazom preko Jordana, po kojemu je Narod Božji primio u posjed zemlju obećanu Abrahamovu potomstvu, što je slika vječnoga života. Obećanje te blažene baštine ispunjava se u Novom savezu.

KRISTOVO KRŠTENJE

1223 Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje započeo pošto ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuća učenicima je povjerio poslanje: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).

1224 Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju određenom za grešnike, “da ispuni svu pravednost”. Taj Isusov čin očituje njegovo “poniženje”. Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa kao svoga “ljubljenog Sina”.

1225 Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krštenja. On je o svojoj muci što će je podnijeti u Jeruzalemu govorio kao o “krštenju” kojim se sam treba krstiti. Krv i voda koji su provrli iz otvorenog boka raspetog Isusa praslika su krštenja i euharistije, sakramenata novog života. Otad je moguće “roditi se iz vode i Duha” i tako ući u Kraljevstvo Božje. Promotri gdje si kršten, odakle dolazi krštenje: zar ne iz Kristova križa, iz Kristove smrti? U tome je svekoliko otajstvo: On je trpio za tebe. U Njemu si otkupljen, u Njemu si spašen.

KRŠTENJE U CRKVI

1226 Već je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2,38). Apostoli i njihovi suradnici dijelit će krštenje svakome koji vjeruje u Isusa: Židovima, bogobojaznima i poganima. Krštenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćes se – ti i dom tvoj!”, izjavljuje sveti Pavao svome tamničaru u Filipima. Izvještaj nastavlja kako se tamničar “odmah krstio – on i svi njegovi” (Dj 16,31-33).

1227 Prema svetom Pavlu, po krštenju vjernik ulazi u zajedništvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrišen: Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao sto je Krist slavom Očevom bio uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6,3-4). Krštenici su se “Kristom zaodjenuli” (Gal 3,27). I, po Duhu Svetome, krštenje je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava.

1228 Krštenje je dakle kupelj vode u kojoj “nepropadljivo sjeme” Riječi Božje izvodi svoj životvorni učinak. Sveti Augustin će reći o krštenju: “Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament”.

III. Kako se slavi sakrament Krsta?

KRŠĆANSKA INICIJACIJA

1229 Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brže ili sporije. Međutim uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izlijev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu.

1230 Ova inicijacija je kroz vjekove i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija bila je vrlo razrađena: s dugim razdobljem katekumenata i nizom pripravnih obreda, koji su liturgijski označavali put katekumenske priprave dovodeći je konačno do sâmog slavlja sakramenata inicijacije.

1231 Kada je krštenje djece postalo redoviti oblik slavlja ovoga sakramenta, ono je postalo jedinstveni čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćanske inicijacije. Već po svojoj naravi, dakle, krštenje djece zahtijeva katekumenat poslije krštenja. Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta. Tu se otvara prostor vlastit katekizmu.

1232 Drugi vatikanski sabor obnovio je u latinskoj Crkvi “katekumenat odraslih razdijeljen na više stupnjeva”. Obrede nalazimo u Redu pristupa odraslih u kršćanstvo: Ordo initiationis christianae adultorum (1972). Osim toga Sabor je dopustio “da se u misijskim zemljama, osim elemenata inicijacije koji su sadržani u kršćanskoj predaji, pripuste i oni elementi inicijacije koji su običajni u pojedinih naroda, ukoliko se mogu prilagoditi kršćanskom obredu”.

1233 Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija odraslih počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.

MISTAGOGIJA SLAVLJA

1234 Smisao i milost sakramenta krštenja jasno se očituju u obredima njegova slavlja. Ako vjernici pažljivim sudjelovanjem prate radnje i riječi samoga slavlja, bit će upućeni u bogatstvo koje sakrament označuje i ostvaruje u svakom novokršteniku.

1235 Znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio.

1236 Navještaj Riječi Božje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu potičući odgovor vjere neodvojiv od krštenja. Krštenje je, naime, na osobit način “sakrament vjere” jer je sakramentalni ulaz u život vjere.

1237 Budući da krštenje označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanjeegzorcizam (jedan ili više njih). Krstitelj ga maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren.

1238 Krsna se voda posvećuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u vazmenoj noći. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji će njome biti kršteni “rode iz vode i Duha” (Iv 3,5).

1239 Potom slijedi bitni obred sakramenta: krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.

1240 U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara riječi: “I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga”. U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: “Sluga Božji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga”. Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.

1241 Pomazanje svetom krizmom, mirisnim od biskupa posvećenim uljem, označuje dar Duha Svetoga novokršteniku. Ovaj je postao kršćanin, tj. “pomazanik” Duhom Svetim, pritjelovljen Kristu pomazanom za svećenika, proroka i kralja.

1242 U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način “potvrđuje” i dovršuje krsno pomazanje.

1243 Bijela haljina označuje da se krštenik “Kristom zaodjenuo” (Gal 3,27): tj. da je s Kristom uskrsnuo. Svijeća, zapaljena na uskrsnoj svijeći, označuje da je Krist novokrštenika prosvijetlio. Krštenici su u Kristu “svjetlost svijeta” (Mt 5,14).

Novokrštenik je odsada dijete Božje u Jedinorođenom Sinu te smije moliti molitvu djece Božje: “Oče naš”.

1244 Euharistijska prva pričest. Postavši dijete Božje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrštenik se privodi “gozbi Jaganjčevoj” gdje prima hranu novoga života, Kristovo Tijelo i Krv. Istočne Crkve čuvaju živu svijest o jedinstvu kršćanske inicijacije dijeleći svetu pričest svim novokrštenicima i potvrđenicima, čak i maloj djeci, sjećajući se Gospodinove riječi: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14). Latinska Crkva, koja dopušta pristup svetoj pričesti samo onima koji su došli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izražava time što novokršteno dijete privodi k oltaru za molitvu Očenaš.

1245 Svečani blagoslov dovršuje krsno slavlje. Kod krštenja novorođenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.

  1. Tko može biti kršten?

1246 “Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten”.

KRŠTENJE ODRASLIH

1247 Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početaka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati. Katekumenat (priprava za krštenje) je u tom slučaju nuždan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život on mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji.

1248 Katekumenat, ili formacija katekumenâ, ima za cilj omogućiti ovima da, odgovarajući na Božju inicijativu, u jedinstvu s jednom crkvenom zajednicom, dovedu do zrelosti svoje obraćenje i vjeru. Riječ je o odgoju za cjeloviti kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim Učiteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni (…) upute u otajstva spasenja i u vježbanje u evanđeoskom načinu života, i neka se svetim obredima – koji se imaju postupno obaviti – uvedu u život vjere, liturgije i ljubavi naroda Božjega”.

1249 Katekumeni su “već povezani s Crkvom, već su ukućani Kristovi, a nerijetko već provode život vjere, ufanja i ljubavi”. “Majka Crkva ih već ljubi kao svoje i za njih se brine”.

KRŠTENJE DJECE

1250 Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.

1251 Kršćanski će roditelji priznati kako ova praksa odgovara i njihovoj ulozi hranitelja života što im ga je Bog povjerio.

1252 Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Izričito je posvjedočena od II. stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od početaka apostolskog propovijedanja, kada bi cijeli “domovi” primali krštenje, pritom krštavala i djeca.

VJERA I KRST

1253 Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije jos savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: “Sto tražiš od Crkve Božje?” I on odgovara: “Vjeru!”

1254 Svim krštenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krštenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava na krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život.

1255 Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.

  1. Tko može krstiti?

1256 Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, čak i nekrštena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono što čini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.

  1. Nužnost krsta

1257 Sâm Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da “iz vode i Duha nanovo rađa” sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.

1258 Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.

1259 Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu.

1260 “Budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu.” Svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krštenja, izričito poželjeli da budu kršteni.

1261 Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne prijeći da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.

VII. Krsna milost

1262 Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se označuju različiti krsni učinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.

ZA OTPUŠTENJE GRIJEHA

1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.

1264 Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha” (“fomes peccati”): “Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše `I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe'” (2 Tim 2,5).

“NOVI STVOR”

1265 Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini “novim stvorom” (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Božjim koji postaje “zajedničarom božanske naravi” (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.

1266 Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da moze živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; po moralnim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u krštenju.

PRITJELOVLJENI CRKVI, TIJELU KRISTOVU

1267 Po krštenju postajemo udovi Kristova Tijela; “udovi jedni drugima.” (Ef 4,25). Krštenje pritjelovljuje krštenike Crkvi. Iz krstionica rađa se jedinstveni narod Božji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda, kultura, rasa i spola: “U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni” (1 Kor 12,13).

1268 Krštenici tako postaju “živo kamenje” i ugrađuju se u “duhovni Dom za sveto svećenstvo” (1 Pt 2,5). Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” da naviještaju “silna djela Onoga” koji ih iz “tame pozva k svojemu divnom svjetlu” (1 Pt 2,9). Krštenje daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika.

1269 Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude “poslušan i podložan” glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.

1270 Krštenici, “preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve” i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.

SAKRAMENTALNI VEZ KRŠĆANSKOG JEDINSTVA

1271 Krštenje je temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom: “Jer oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano kršteni, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom. (…) opravdani vjerom u krštenju i pritjelovljeni Kristu, s pravom se rese kršćanskim imenom, te ih sinovi Katoličke Crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu”. “Krštenje je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni”.

NEIZBRISIVI DUHOVNI BILJEG

1272 Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh prijeći da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.

1273 Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te “na izvršivanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi”.

1274 “Gospodnji biljeg” jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio “za Dan otkupljenja” (Ef 4,30). “Krštenje je pečat za vječni život”. Vjernik koji “pečat čuva” do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći će preminuti “obilježen znakom vjere”, s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga – kao dovršenje vjere – i u nadi uskrsnuća.

Ukratko

1275 Kršćanska inicijacija se ostvaruje trima sakramentima: krstom koji je početak novoga života, potvrdom koja taj život učvrščuje i euharistijom koja učenike hrani Kristovim Tijelom i Krvlju da ih preobrazi u Krista.

1276 “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).

1277 Krštenje jest rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi.

1278 Bitni je obred krštenja uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga.

1279 Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži: oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha, rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga. Istim činom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svećeništva.

1280 Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.

1281 Koji podnesu smrt radi vjere, katekumeni i drugi ljudi koji, ne poznavajući Crkve, na poticaj milosti, iskreno traže Boga i trude se ispuniti njegovu volju, spasavaju se premda nisu primili krštenja prije smrti.

1282 Već od najstarijih vremena krštenje se dijelilo i djeci. Krštenje je milosni Božji dar koji ne pretpostavlja ljudskih zasluga; djeca se krste u vjeri Crkve. Ulaz u kršćanski život vodi k pravoj slobodi.

1283 Glede djece umrle bez krštenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo pouzdanje u Božje milosrđe te se molimo za njihovo spasenje.

1284 U slučaju nužde svatko može krstiti, uz uvjet da ima nakanu činiti ono što čini Crkva te izlije vodu kršteniku na glavu govoreći: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.

Duhovna obnova svećenika Subotičke biskupije

Duhovni centar “Otac Gerard”, koji djeluje u sklopu karmelskog samostana, i ove je godine bio domaćin i organizator predkorizmene duhovne obnove za svećenike Subotičke biskupije na kojoj uvijek sudjeluje i sam mjesni pastir, mons. Ivan Penzeš. Duhovna obnova održava se uvijek dan (utorak) pred Pepelnicu, a to je ove godine bilo 28. 02. 2017.

Na početku je riječi pozdrava i dobrodošlice uputio prior samostana o. Stjepan Vidak. Rekao je između ostalog: “‘Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom’, riječi su to koje je izrekao Petar, a koje ćemo čuti u današnjem Evanđelju. Toliko pristaju našoj svećeničkoj stvarnosti. Na putu za Gospodinom, za Isusom, može se ponekad skrenuti s puta, može se zaustaviti na sporednim stvarima koje susrećemo ‘uz put’. Zato nam je potrebno više puta stati, osvrnuti se oko sebe, i vidjeti gdje smo. Isto tako čut ćemo i Isusove riječi: ‘Primit ćete – s progonima – sada stostruko i u budućem vijeku život vječni.’ Lijepo je čuti ono ‘život vječni’, ali se ne može preskočiti ono ‘s progonima’. Zbog progona izvana od ljudi, ili iznutra od naše naravi, naših grijeha, možemo se obeshrabriti i opet se zaustaviti na putu za Isusom ili ususret Isusu. Zato nam opet treba riječ utjehe, ohrabrenja.”

Zatim je predstavio voditelje duhovne obnove kao one koji su tu da nas svojim nagovorima utješe i ohrabre, ali i da se preispitamo da nismo negdje stali ili skrenuli s puta. Duhovni nagovor na mađarskom jeziku održao je mons. GYURIS LÁSZLÓ, svećenik zrenjaninske biskupije, a trenutno katedralni župnik u Zrenjaninu i Mihajlovu. Njegov nagovor nosio je  naslov “Biti Isusov učenik” – “Jézus tanítványa lenni”.

Predavač na hrvatskom jeziku je bio dr. sc. JURE ZAČEVIĆ BOŽIĆ, izvanredni profesor i pročelnik katedre za ekumensku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, član HKP sv. oca Josipa. Njegovo duhovni nagovor nosio je naslov “Kroz prolazno do neprolaznoga” – “Múlandótól az el nem múlóig”.

Nakon nagovora bio je izložen Presveti oltarski sakramenat na klanjanje, a to je bilo ujedno i vrijeme predviđeno za sakramenat svete ispovijedi. Potom je slavljena sveta misa koju je predslavio otac biskup, te u propovijedi istaknuo važnost molitve za svećenički život.

Na kraju svete mise molilo se na grobu sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića za njegovo proglašenje blaženim.

Sve je završilo bratskim druženjem na ručku u našoj samostanskoj blagovaonici.